Rvanje slobodnim stilom
![]() Dva čoveka u oružanim snagama SAD, jedan iz Američkog ratnog vazduhoplovstva a drugi iz Marinskog korpusa, nadmeću se u rvanju slobodnim stilom. | |
Focus | Rvanje |
---|---|
Roditeljstvo | Razni internacionalni rvački stilovi |
Olimpijski sport | Da, od 1904 |
Rvanje slobodnim stilom je stil amaterskog rvanja koji se praktikuje širom sveta. Zajedno sa grčko-rimskim, to je jedan od dva stila rvanja koji su uvršteni u olimpijske igre. Američko rvanje u srednjim školama i koledžima odvija se po različitim pravilima i naziva se školsko i koledžsko rvanje. Američko univerzitetsko rvanje za žene se odvija po pravilima slobodnog stila.[1]
Rvanje slobodnim stilom, kao i koledžsko rvanje, vode poreklo od catch-as-catch-can („uhvati kako se uhvatiti može”) rvanja. U oba stila krajnji cilj je bacanje i pribijanje protivnika na prostirku, što rezultira trenutnom pobedom. Za razliku od grčko-rimskog, slobodno stilsko i kolegijalno rvanje dopuštaju upotrebu rvačevih ili protivnikovih nogu u napadu i odbrani. Rvanje slobodnim stilom objedinjuje tradicionalne tehnike rvanja, džudoa i samboa.
Prema svetskom upravljačkom telu rvanja, Ujedinjeni svet rvanja (engl. United World Wrestling - UWW), rvanje slobodnim stilom je jedan od šest glavnih oblika amaterskog takmičarskog rvanja koje se danas međunarodno praktikuje. Ostalih pet oblika su grčko-rimsko rvanje, zahvatanje/potčinjivačko rvanje, rvanje na plaži, pankration, ališ/pojasno rvanje i tradicionalno/narodno rvanje.[2] Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) preporučio je izostavljanje rvanja kao sporta sa Olimpijskih igara 2020, ali MOK je odluku kasnije poništio.
Istorija
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/df/FreestyleWrestling3.jpg/250px-FreestyleWrestling3.jpg)
Moderno rvanje slobodnim stilom, prema UWW (ranije FILA), potiče iz Velike Britanije i Sjedinjenih Država pod nazivom rvanja „catch-as-catch-can”.[3] Ova forma rvanja je bila zadobila posebnu pažnju u Velikoj Britaniji, a varijanta razvijena u Lankaširu imala je poseban uticaj na rvanje u slobodnom stilu.[4] Ovaj stil rvanja je stekao veliku popularnost na sajmovima i festivalima tokom 19. veka. U rvanju slobodnim stilom oba takmičara započinju stojeći uspravno, a zatim je rvači nastoje da drže rame protivnika na zemlji (poznato kao pad). Ako nije postignut pad, oba rvača nastavljaju sa borbom na zemlji, i skoro su svi zahvati i tehnike bili dozvoljeni. Popularna je bila i škotska varijanta rvanja u Lankaširu, koja bi započela sa oba rvača stojeći prsa u prsa, hvatajući jedan drugog zaključanim rukama oko tela i, ako nije došlo do pada, meč bi se nastavljao na tlu.[4] Pored toga, postojao je irski stil okovratnika i lakta, gde su rvači započinjali na nogama, pri čemu su oba rvača hvatala za okovratnik suparnika jednom rukom, a drugom za lakat. Ako nijedan rvač nije postigao pad, takmičari bi nastavili stojeći i na zemlji sve dok se pad ne ostvari. Irski imigranti su kasnije ovaj stil rvanja preneli u Sjedinjene Države, gde je ubrzo postao rasprostranjen, posebno zbog uspeha rvačkog prvaka Armije od Potomaka, Džordža Vilijama Flaga iz Vermonta.[4] Rvanjem slobodnim stilom se bavilo bar desetak američkih predsednika, uključujući Džordža Vašingtona, Zakarija Tejlora, Abrahama Linkolna, Endrua Džonsona, Julisaza S. Granta i Teodora Ruzvelta.[3]
Zbog široko rasprostranjenog interesovanja i poštovanja za profesionalno grčko-rimsko rvanje i njegove popularnosti na mnogim međunarodnim susretima u Evropi u devetnaestom veku, rvanje slobodnim stilom (i rvanje kao amaterski sport uopšte) je teško steklo mesto na kontinentu. Olimpijske igre 1896. godine imale su samo jednu rvačku borbu, grčko-rimski meč teške kategorije.[4] Rvanje slobodnim stilom se prvi put pojavilo kao olimpijski sport na Olimpijskim igrama u Sent Luisu 1904. Svih 40 rvača koji su učestvovali na Olimpijskim igrama 1904. bili su Amerikanci. Olimpijske igre 1904. sankcionisale su pravila koja se uobičajeno koriste za „uhvatiti-kao-uhvatiti-možeš“, ali su nametnula neka ograničenja za opasna držanja. Rvanje u sedam težinskih kategorija — 47,6 kg (104,9 lb), 52,2 kg (115,1 lb), 56,7 kg (125,0 lb), 61,2 kg (134,9 lb), 65,3 kg (143,9 lb), 71,7 kg (15,7 kg, i više) od 71,7 kg (158 lb) — bila je važna inovacija na Letnjim olimpijskim igrama.[3]
Borbe u rvanju u devetnaestom veku bile su veoma duge, a posebno grčko-rimski mečevi (gde nisu dozvoljeni zahvati ispod struka i korišćenje nogu) mogle su da traju čak osam do devet sati, a čak i tada je odlučivao samo žrebanje.[5] U 20. veku su postavljena vremenska ograničenja za mečeve.[6] Više od četrdeset godina u dvadesetom veku, slobodni stil i njegov američki pandan, kolegijalno rvanje, nisu imali sistem bodovanja koji je odlučivao mečeve u odsustvu pada. Uvođenje bodovnog sistema od strane trenera rvanja na Državnom univerzitetu Oklahoma Arta Grifita steklo je prihvatanje 1941. godine, a uticalo je i na međunarodne stilove. Do 1960-ih, međunarodne rvačke mečeve grčko-rimskim i slobodnim stilom bodovalo je u tajnosti troje sudija, koji su konačnu odluku donosili podizanjem obojenih lopatica na kraju meča. Dr Albert de Ferari iz San Franciska koji je postao potpredsednik FILA-e (sada UWW), lobirao je za vidljiv sistem bodovanja i pravilo za „kontrolisani pad“, koje bi priznavalo pad samo kada je ofanzivni rvač uradio nešto da ga izazove. Ti predlozi su ubrzo prihvaćeni na međunarodnom nivou u grčko-rimskom i slobodnom stilu.[7] Do 1996. godine, pre velike izmene FILA pravila, međunarodni meč slobodnim stilom sastojao se od dva perioda po tri minuta, sa pauzom od jednog minuta između perioda.[6] U današnje vreme su najbolje rezultate imaju rvači iz postsovjetskih država, Irana, Sjedinjenih Država, Bugarske, Kube, Turske i Japana. Aleksandar Medved iz Belorusije osvojio je 10 svetskih prvenstava i tri zlatne olimpijske medalje od 1964. do 1972. godine.[8] Mnogi univerzitetski rvači su prešli na takmičenje slobodnim stilom, posebno na međunarodnom nivou sa velikim uspehom.[9]
U proleće 2013. godine, Međunarodni olimpijski komitet (MOK) je izglasao da se rvanje izbaci iz osnovnih sportova za letnje Olimpijske igre koje počinju 2020. godine.[10] Kao rezultat ove vesti rvačka zajednica je započela masivnu kampanju kako bi ponovo uspostavila sport. Uglavnom onlajn grupa pod nazivom 2020 vizija predvodi pokret. Imali su nekoliko kampanja, kao i stranice na Fejsbuku i Tviteru koje su širile svest i prikupljale podršku za povratak rvanja na Olimpijske igre. Oni su imali cilj da prikupe 2.000.020 potpisa (onlajn i van mreže) u znak podrške povratku rvanja na Olimpijske igre.[11] U septembru 2013. MOK je izglasao da dozvoli povratak rvanja na Olimpijske igre 2020. i 2024. kao probni sport. Da bi se ovo postiglo, UWW je napravio nekoliko izmena u pravilima, kao i izmene u težinskim klasama.[12] Razgovara se i o promenama uniformi, kao i promenama takmičarske strunjače.