Potrošačka poljoprivreda nastaje kada poljoprivrednici uzgajaju prehrambene useve kako bi zadovoljili svoje porodične potrebe.[1] U potrošačkoj poljoprivredi, poljoprivredni proizvod je usmeren na opstanak i uglavnom je za lokalne potrebe sa malo ili nimalo viška. Odluke o sadnji donose se uglavnom imajući u vidu porodične potrebe tokom naredne godine, a tržišne cene su sekundarni kriterijum.[1] Toni Voters[2] navodi: „Potrošački paori su ljudi koji uzgajaju ono što jedu, grade vlastite kuće i žive bez redovne kupovine na pijaci.”[3][1]"
Uprkos primatu samodovoljnosti u samostalnom uzgoju, danas većina poljoprivrednih farmi takođe u određenoj meri učestvuje u trgovini, mada se obično radi o robi koja nije neophodna za opstanak, a može uključivati šećer, gvozdene krovne ploče, bicikle, polovnu odeću, i tako dalje. Većina potrošačkih poljoprivrednika u današnje vreme živi u zemljama u razvoju.[4] Iako je njihova količina trgovine merena gotovinom manja od one kod potrošača u zemljama sa modernim složenim tržištima, mnogi imaju važne trgovinske kontakte i trgovinske predmete koje mogu proizvesti zbog svojih posebnih veština ili posebnog pristupa resursima koji se cene na tržištu.[4]
Potrošačka poljoprivreda ima nekoliko prepoznatljivih karakteristika, kao što su mali zahtevi za kapitalom/finansijama, uglavnom se praktikuju mešoviti usevi, ograničena je upotreba agrohemikalija, npr. pesticida i đubriva, koriste se neusavršene sojeve useva i životinja, malo je ili nema viška za prodaju, dolazi do šikoke upotrebe grubih/tradicionalnih oruđa kao što su motike, mačete/kratke sablje, uglavnom se fokus stavlja na proizvodnju useva za hranu, i to se čini na malim rasutim zemljišnim parcelama, koristi porodičnu/nekvalifikovanu radnu snagu, i prinos je nizak.
Potrošačka poljoprivreda je preovlađivala u delovima Azije, posebno Indije, a kasnije se pojavila u raznim oblastima, uključujući Meksiko, gde je bila bazirana na kukuruzu, i u Andima, gde je bila zasnovana na pripitomljavanju krompira.
Potrošačka poljoprivreda je bila dominantni način proizvodnje u svetu sve do nedavno, kada je tržišni kapitalizam postao široko rasprostranjen.[5] Uzgojna hortikultura se verovatno samostalno razvila u jugoistočnoj Aziji i Papui Novoj Gvineji.
Potrošačka poljoprivreda u velikoj meri je nestala u Evropi do početka Prvog svetskog rata, a u Severnoj Americi sa migracijom napoličara i stanarskih ratara sa američkog juga i srednjeg zapada tokom 1930-ih i 1940-ih godina.[2] Sve do 1950-ih, bilo je uobičajeno da se na porodičnim poljoprivrednim imanjima u Severnoj Americi i Evropi uzgaja hrana pretežno za sopstvenu porodice i da se pravi veći deo odeće, mada je prodaja poljoprivrednih proizvoda donosila dovoljno novca za kupovinu robe. Mnogi od tih predmeta, kao i povremene usluge lekara, veterinara, kovača i drugih, često su plaćani putem razmenom, bez korišćenja valute.
U srednjoj i istočnoj Evropi se potrošačka i polupotrošačka poljoprivreda ponovo pojavila u tranzicijskoj ekonomiji od oko 1990. godine.[6]
Potrošačka poljoprivreda se nastavlja i danas u velikim delovima ruralne Afrike,[7] i delovima Azije i Latinske Amerike. Tokom 2015. godine, oko 2 milijarde ljudi (nešto više od 25% svetske populacije) u 500 miliona domaćinstava koja žive u ruralnim oblastima zemalja u razvoju opstaju baveći se „maloposedničkom” poljoprivredom, obrađujući manje od 2 hektara (5 akra) zemlje.[8] Oko 98% kineskih farmera radi na malim farmama, a Kina čini oko polovine ukupnih svetskih farmi.[8] U Indiji, 80% ukupnih farmera su mali farmeri; Etiopija i Azija imaju skoro 90% malih farmera; dok su Meksiko i Brazil zabeležili 50% i 20% malih farmi.[8]
Područja u kojima se danas uglavnom praktikuje poljoprivreda za samostalne potrebe, kao što su Indija i drugi regioni u Aziji, nedavno su u opadanju. To je zbog procesa kao što su urbanizacija, transformacija zemljišta u ruralna područja i integracija kapitalističkih oblika poljoprivrede.[9] U Indiji je povećanje industrijalizacije i smanjenje ruralne poljoprivrede dovelo do ruralne nezaposlenosti i povećanog siromaštva za one iz nižih kasti. Oni koji su sposobni da žive i rade u urbanizovanim sredinama su u mogućnosti da povećaju prihode, dok oni koji ostaju u ruralnim područjima imaju velika smanjenja, zbog čega nije došlo do velikog pada siromaštva. Ovo efektivno proširuje jaz u prihodima između nižih i viših kasta i otežava onima u ruralnim područjima da napreduju u rangu kasti. Ovo doba je obeležilo vreme povećanog broja samoubistava farmera i „sela koje nestaju“.[9]
Međunarodne | |
---|---|
Državne | |
Ostale |