Veselin Šljivančanin
Veselin Šljivančanin (Palež, Žabljak, 13. lipnja 1953.), bivši srpski i jugoslavenski oficir, poznat kao pukovnik i major JNA tijekom rata u Hrvatskoj, odnosno bitke za Vukovar. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio ga je zbog ratnih zločina isprva na 5, potom na 17 godina zatvora[1][2][3] a završno na 10 godina.[4]
| Veselin Šljivančanin | |
|---|---|
Biografske informacije | |
| Rođenje | 13. lipnja 1953. Palež, Žabljak, Crna Gora |
| Državljanstvo | Crnogorac |
Karijera | |
| Čin | major, pukovnik |
| Ratovi | Rat u Hrvatskoj |
| Važnije bitke | Bitka za Vukovar |
| Vojska | Jugoslavenska narodna armija |
Životopis
Uz nadređenog Mrkšića, sudjelovao je 1991. u opsadi Vukovara kao major JNA, gdje je postao medijski eksponiran i stekao reputaciju brutalne i bešćutne osobe. Nakon završetka bitke je unaprijeđen u zapovjednika brigade JNA u Podgorici. 1996. postao je pukovnik u novoj Vojsci Jugoslavije nakon rasformiranja JNA te je prebačen u vojnu akademiju u Beogradu gdje je predavao vojne taktike. Umirovljen je u listopadu 2001.
Suđenje u Haagu
Godine 1995. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije podigao je optužnicu protiv njega zbog ratnih zločina u Vukovaru, poglavito u Ovčari. U to vrijeme, Miloševićeva Srbija ga je štitila i odbijala predati Haagu. Međutim, nakon demokratskih promjena, srbijanske vlasti su ga dale uhititi na njegov 50. rođendan, 13. lipnja 2003., te su ga prebacile u Haag.
U konačnoj verziji optužnice navodi se da se nekoliko stotina ljudi sklonilo u vukovarsku bolnicu, vjerujući da će ona biti evakuirana u prisustvu međunarodnih promatrača. Navodi se da je evakuacija tih ljudi dogovorena 18. studenog 1991. godine u Zagrebu, na pregovorimaizmeđu Jugoslovenske narodne armije i hrvatske vlade. Na osnovu togsporazuma, JNA je bila odgovorna za evakuaciju vukovarske bolnice i nju su trebali nadzirati razne međunarodne organizacije.[5]U Optužnici se navodi da su 19. studenog 1991. godine, u poslijepodnevnim satima, jedinice JNA u okviru priprema za evakuaciju preuzele kontrolu nadbolnicom i da su, u jutarnjim satima 20. studenog 1991. godine, pripadnici JNA izveli oko 400 osoba, od kojih su otprilike 300 ukrcali u autobuse i prevezli ih u kasarnu JNA u Vukovaru, gde su otprilike dva sata bili izloženi prijetnjama i psihološkom provokacijama, a neki su ipretučeni. Navodi se da su zarobljenici koji su odvedeni iz vukovarske bolnice u kasarnu JNA zatim prebačeni na poljoprivredno dobro Ovčara.[5] Poslije tog početnog premlaćivanja, napadi su nastavljeni satima, i to tako žestoko da su najmanje dva čoveka podlegla tim batinama, a najmanje jedna zatočenica je seksualno zlostavljana. Dalje se navodi da su zatim najmanje 264 zatočenika, čija imena se navode, odvedena na jednu obližnju lokaciju jugoistočno od poljoprivrednog dobra Ovčara, gdje su strijeljani.[5]
Šljivančanin, njegov zamjenik major Ljubiša Vukašinović, kao i pukovnik Nebojša Pavković, prisustvovali su predaji hrvatskih snaga i skupljanju civila Hrvata koji je trebalo evakuirati, pri čemu su Šljivančanin i Vukašinović bili prisutni od otprilike 15:00 do 23:00 sata.[5] Dana 18. studenog 1991. godine više od 4.000 civila kanilo je napustiti Vukovar. Civile su činili muškarci, žene, djeca i stari. Njihovu evakuaciju pomagala je JNA. Civili su se okupili na kontrolnoj točci na području Mitnice. Šljivančanin, uz pomoć Vukašinovića i neimenovanih pripadnika TO Vukovara koji su poznavali lokalne prilike i znali mnogo mještana, obavio je razgovor s civilima koji su se okupili. Oni su željeli uvjeriti se da nijedan pripadnik hrvatskih snaga ne pokušava biti evakuiran kao civil.[5] Iako je čuo informacije u ubijanjima u Veleprometu, Šljivančanin nije reagirao.[5]
U bolnici se na jednom sastanku okupilo otprilike 30 – 50 zaposlenih. Došli su i Šljivančanin i još jedan nepoznati čovjek, navodno ljekar JNA. Šljivančanin se obratio osoblju. Rekao im je da dr. Vesna Bosanac više nije ravnateljica bolnice, da je novi ravantelj osoba koja je bila s njim i da će oni biti zaduženi za izdavanje naređenja. Na sastanku je zaposlenima također rečeno da mogu da odluče da li žele da nastave da raditi u bolnici ili otići.[5]
Tužioci su zatražili doživotni zatvor za njega i Mrkšića.[6]
Sudsko vijeće je zaključilo da je Veselin Šljivančanin kriv za zločin mučenja. Na osnovu dokaza je utvrđeno da je 20. studenog 1991. godine više od 200 ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice autobusima dovedeno na Ovčaru, gde su pripadnici TO i paravojnih snaga zlostavljali velikibroj njih žestokim premlaćivanjem, s ciljem da ih tako kazne za sudjelovanje u hrvatskim snagama:
Vijeće je zaključilo da je Veselin Šljivančanin odgovoran za ono što se dogodilo na Ovčari tijekom popodneva, znatno prije pogubljenja. Uprkos tome što je bio odgovoran za sigurnost ratnih zarobljenika i što je otišao na Ovčaru u vrijeme kad su oni zlostavljani, Veselin Šljivančanin nije poduzeo ništa da bi zaustavio premlaćivanja ili spriječio da se ona nastave. On je propustio izdati odgovarajuće upute vojnim policajcima koji su stražarili nad zarobljenicima i propustio je osigurati, pa čak i zatražiti, njihovo pojačanje, što je spadalo u njegove mogućnosti i ovlasti. Iz tih razloga, ustanovljeno je samo da Veselin Šljivančanin snosi kaznenu odgovornost za pomaganje i podržavanje zločina mučenja i okrutnog postupanja jer je propustio djelovati.[5]
Vijeće je zaključilo da je odgovornost Veselina Šljivančanina za osiguravanje ratnih zarobljenika prestala s povlačenjem poslednjeg od vojnih policajaca JNA koji su stražarili nad zarobljenicima,što je učinjeno u skladu s naređenjem Mile Mrkšića.[5] Također se navodi:
Tijekom 19. i 20. studenog 1991. godine on se koristio smicalicama kako bi predstavnicima međunarodnih organizacija onemogućio pristup bolnici iz koje su zarobljenici odvođeni pod njegovim rukovodstvom.[5]
Šljivančanin je isprva osuđen na 5 godina zatvora te 2007. privremeno pušten na slobodu. Međutim, žalbeno vijeće mu ju 2009. utrostručilo kaznu na 17 godina[7][8] jer nije "adekvatno odražavala težinu zločina" te mu pripisala i krivnju "za pomaganje i podržavanje ubojstva 194 osobe":
Žalbeno veće nije u stanju utvrditi kakvu je težinu Pretresno vijeće pridalo posljedicama mučenja na žrtve i njihovu obitelj, odnosno da li je i u kojoj mjeri razmotrilo posebnu ranjivost zarobljenika dok je odmjeravalo kaznu za g. Šljivančanina. Te zločine okarakterizirala je krajnja okrutnost i brutalnost prema ratnim zarobljenicima, od kojih su neki možda već bili ranjeni budući da su odvedeni iz vukovarske bolnice; ti ljudi bili su zaštićeni normama međunarodnog humanitarnog prava s obzirom na svoj status i posebnu ranjivost.[9]
Završnom, pravomoćnom presudom, 2010. osuđen je na 10 godina zatvora jer je zaključeno je da nije znao da će zatvorenici biti predani srpskoj paravojsci koja je imala namjeru likvidirati ih.
