Trihotilomanija
Trihotilomanija (od grč. triho - kosa, tilen - vući, i manija — trichotillomania), odnosno navika čupanja kose, je poremećaj kontrole impulsa[1][2] čiji je glavni simptom čupanje dlaka sa tijela, obično iz kose, ali i sa drugih dijelova tijela. U dječjem uzrastu se javlja podjednako kod dječaka i djevojčica, a kod odraslih 80-90% prijavljenih slučajeva su žene.[3] Novija istraživanja ukazuju da postoje genetičke predispozicije za ovo oboljenje (vidjeti odjeljak „Nasljednost“ ispod).
Trihotilomaniju mogu pokrenuti drugi psihološki poremećaji, poput depresije ili stresa. Premda se ne znaju tačni podaci jer se veliki broj slučajeva ne prijavljuje na liječenje zbog stida isl. procjenjuje se da npr. u Sjedinjenim Američkim Državama oko 2-4% populacije pati od ovog oboljenja.[3]
Liječenje
Određeni vidovi psihoterapije mogu biti korisni kao dodatno sredstvo pored korišćenja medikamenata.[4] Na primjer, u jednom vidu psihoterapije pacijent se uči da na vrijeme prepozna impuls koji ga tjera na čupanje kose i da ga preusmjeri na neki drugi impuls. Pacijent se usmjerava da vodi dnevnik kad je čupao kosu, na koji datum i u koje vrijeme, koliko dlaka je iščupao, kao i o čemu je razmišljao u tom trenutku. Na taj način pacijent se uči da prepozna uobičajene situacije u kojima čupa kosu i razvije strategiju za izbjegavanje istih.
Liječenje upotrebom kloripramina, tricikličnog antidepresiva, u jednoj studiji se pokazalo kao prilično uspješno.[5]
Medikamenti poput prozaka i drugih antidepresiva zasnovanih na selektivnoj inhibiciji serotonina pomoću ponavljanog uzimanja[6] imaju ograničen uspjeh u tretiranju ovog oboljenja i obično imaju značajne kontra-indikacije.[7] U svojoj knjizi „Problem čupanja kose: Kompletan vodič za trihotilomaniju“,[8] američki autor Fred Penzel tvrdi da antidepresivi mogu i da pogoršaju stanje oboljelog od trihotilomanije.
Nasljednost
Istraživanja Marija R. Kapečija (ital. Mario R. Capecchi) sa medicinskog instituta „Hauard Hjuz“ dala su povoda za sumnju da je čupanje kose, odnosno trihotilomanija, nasljedna. U eksperimentima ciljanih prekida ekspresije homeotičkog gena Hoxb8 u miševima, homozigotni nosioci ovih prekida su se nakon otprilike 3,5 sedmice starosti pretjerano timarili,, sa 100% penetrabilnosti ove osobine. Miševi su timareći se stvarali „fleke“ na nekim dijelovima krzna, čak i sa ozljedama kože.[9]