Ludwig van Beethoven

Ludvig Van Betoven potječe iz pevačke obitelji čije podrijetlo vodi iz flamskog grada Mechelena. Umetak “van” u njegovom prezimenu ne označava vlastelinski položaj, već ukazuje na mjesno podrijetlo. Betovenov djed, koji se također zvao Ludvig, radio je kao glazbenik, odgovoran za orkestar, kod kelnskog nadbiskupa. 1740. godine se rodio njegov sin Johann koji je također bio crkveni pjevač. Johann je 17. prosinca 1770. godine krstio svog novorođenog sina po imenu svog oca, Ludvig.

Pošto je Ludvigov otac bio oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, malim Mozartom, koji je već sa 6 godina komponirao skladbe, on je pokušao, po tom uzoru, malog Ludviga vrlo rano učiti sviranje violine i glasovira, pri čemu je često i pretjerivao.^[7] Ludvig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje na glasoviru, što je opet za posljedicu imalo to da je Ludvig često bio umoran za školu. Osim ispunjavanja visokih htijenja svojeg oca, život mladog Ludviga nije bio jednostavan. Otac je bio alkoholičar a majka je bila često bolesna i od šestero njene djece preživjelo je samo dvoje.

Ubrzo Ludvig Van Betoven postaje drugi orguljaš na dvoru i dobiva redovitu mjesečnu plaću. Sa 13 godina svira čembalo i violu u izbornom orkestru dvora i bavi se komponiranjem različitih kamernih skladbenih djela. Kako bi unaprijedio svoje znanje, 1787. godine Ludvig odlazi u Beč.

Ubrzo Betoven postaje poznat sa svojom kamernom glazbom, koja je predstavljala nešto sasvim novo. Osim toga, postaje poznat i kao majstor improvizacije i virtuoz na glasoviru, jer je jednom prilikom, kratko uoči koncerta uvidio da je glasovir za pola tona dublje naštimovan i umjesto da svira svoj koncert za glasovir u C-Duru (Erstes Klavierkonzert op. 15) svira ga u Cis-Duru.

Sa 29 godina, Betoven počinje raditi na svojoj Prvoj simfoniji i završava je slijedeće godine. Uspješna praizvedba je izvedena 2.4.1799. godine.

Već u starosti od 30 godina, kod Betovena se primjećuju znaci otoskleroze «mješovitog» tipa, bolesti srednjeg u unutarnjeg uha koja vodi ka gluhoći, i on sve lošije čuje, pa počinje izbjegavati ljude, tražeći mir u prirodi, gdje obično i nalazi i nadahnuće za svoje kompozicije. Kako bi poboljšao svoj sve lošiji sluh, Betoven zateže do 4 strune na svoj glasovir. 1819. godine, Betoven postaje potpuno gluh,^[8] tako da više i nije u mogućnosti da izvodi sam svoje koncerte kao ni da dirigira. U međuvremenu, iako pogluh, Betoven je i dalje radio na svojim djelima. Uslijedila je Druga simfonija, koja ne postiže neki veći uspjeh, a onda Treća koja postiže ogroman uspjeh. Simfonija je bila posvijećena Napoleonu i prvobitno se nazivala «Sinfonia grande, intitolata Bonaparte», ali kad je Betoven saznao da se Napoleon 18.5.1804. godine krunisao kraljem i da je odbacio svoje republikanske ideje, pobjesnio je i obrisao prvobitni naziv i nazvao simfoniju «Herojska simfonija, komponirana u slavlje jednog velikog čovjeka» (poznata još kao i Eroica). Praizvedba je bila u kolovozu 1804. godine na bečkom dvoru kneza Lobkowicza pa je njemu i posvećena.

Poslije mnogo i čestih prepravki 1805. godine izvedena je praizvedba jedine Betovenove opere, prvobitnog naziva «Leonore», Fidelio.

Prvom polovinom 19. stoljeća Betoven uz Rossinia postaje najpoznatiji i najslavniji glazbeni skladatelj Europe. Njegove simfonije, protkane revolucionarnim duhom ubrzo postaju redovit repertoar svih orkestarskih koncerata.

Njegova Peta simfonija često se naziva i «simfonija sudbine», jer je nastala u teškom razdoblju Betovenova života. O prva četiri tona simfonije, Betoven je navodno izrekao riječi «Tako je došla sudbina na vrata.». Izvedena je 22.12.1808. godine zajedno sa Šestom simfonijom (Pastorale) i četvrtim koncertom za glasovir. Sam Betoven je svoju VI. simfoniju (Pastorale) označio kao «višim izrazom nadahnuća od slikarstva».

Sa ogromnim uspjehom izvedena je 8.12.1813. godine njegova Sedma simfonija.

Tijekom Bečkog kongresa Betoven, koji je u svojoj mladosti bio opčinjen humanizmom Friedricha Schillera, a kasnije i Goetheom uviđa da se budućnost Europe zasniva samo na podčinjavanju drugih, i to naglašava u svojoj opereti «Egmont». Kada je došlo do njegove potpune gluhoće, pri kraju života, napisao je djelo «Heiligstädter Testament». Ubrzo je našao neku novu životnu snagu i izjavio je «Osvetit ću se sudbini, sigurno me nikada neće skroz pokoriti.»

Poslije smrti svojeg brata 1815. godine, k sebi uzima njegova sina Karla. Ubrzo se uspostavilo da Betovenov odnos prema svom nećaku od početka nije mogao proći dobro. Sa svojim pretjeranim moralnim opredjeljenjima, Betoven ga je toliko stavio pod pritisak, da je mladi Karl na kraju pokušao izvršiti samoubojstvo. Ovaj pokušaj samoubojstva (u to vrijeme pokušaj samoubojstva je bilo krivično djelo) toliko je opteretio i utjecao na Betovena. Upravo zbog toga, opterećen privatnim problemima, 1822. godine Betoven piše djelo «Missa Solemnis».

Godinu dana kasnije Betoven završava svoju Devetu simfoniju, u čijem posljednjem stavku uvodi i riječi, stihove Friedricha Schillera iz «Ode radosti», dok su prva tri dijela, sa svojom glazbenom arhitekturom, glazbom i temama, obilježili pravac simfonista romantizma sve do Gustava Mahlera. Simfonija je zajedno sa dijelovima djela «Missa Solemnis» izvedena 7.5.1824. godine.

Zbog uznapretka bolesti, prihvatio je 1826. godine poziv brata Johanna Nikolausa da s njegovom obitelji provede nekoliko tjedana na imanju u okolici Kremsa. Tako je i bilo, a 1. prosinca Betoven je putovao natrag u Beč u otvorenoj kočiji, unatoč prilično hladnom vremenu. Dobio je upalu pluća koju je nekako prebolio, ali je ona pogoršala ostale probleme. 3.1.1827. napisao je oporuku, a 26.3. je umro u svom domu.

Na groblju Währing pokopan je 29.3., a više od 20.000 ljudi bilo je na pogrebu, 1888. Betovenovi posmrtni ostaci preneseni su na bečko središnje groblje, gdje danas jedan pored drugog stoje grobovi Betovena i Šuberta.

Betoven je jedan od prvih slobodnih kompozitora, naime nije bio pod patronatom dvora ili crkve, već se izdržavao od svog rada, od muzike i koncerata, od podučavanja učenika, brojni su bili njegovi dobrotvori koji su mu finansijski pomagali.

Betoven je ostao neoženjen, iako je bilo izabranica njegovog srca koje su valjda bile nedostižne za njega, poradi klasnih razlika.

Njegova djela se razlikuju od prethodnih kompozitora kroz njegovo stvaranje velike, proširene arhitektonske strukture koju karakteriše opsežni razvoj muzičkog materijala, teme i motiva, obično putem "modulacije", gdje se mijenja osjećaj glavnog ključa (tonik), kroz različite ključeve ili harmonijska područja. Iako su haydnovi kasniji radovi često pokazivali veću fluidnost između udaljenih ključeva, betovenova inovacija je bila u njegovoj sposobnosti da brzo uspostavi čvrstinu u sučeljavanju različitih ključeva i neočekivanih tonova koji im se pridružuju. Ovo prošireno harmonijsko carstvo stvara osjećaj ogromnog muzičkog i iskustvenog prostora kroz koji se kreće muzika, a razvoj muzičkog materijala stvara osjećaj odvijanja drame u tom prostoru. Na taj način beethovenova muzika paralelno prati istovremeni razvoj romana u književnosti, književnog oblika usmjerenog na životnu dramu i razvoj jednog ili više pojedinaca kroz složene životne okolnosti.^[9]

Beethoven je nastavio širiti razvojnu sekciju u svojim djelima, proširujući trend iz djela Haydna i Mozarta, koji je dramatično proširio dužinu i sadržaj instrumentalne muzike. Kao i kod betovenovih velikih neposrednih prethodnika i uzora, on je gledao u njihove harmonijske i formalne modele za svoje radove. Međutim, kako su Mozart i Haydn stavljali naglasak na muzički stavak predstavljajući ideje u ekspoziciji, za Beethovena razvojni dio sonatnog oblika je postalo središte u njegovom muzičkom djelu. On je bio u mogućnosti to učiniti tako što je razvojni dio bio ne samo duži, nego i sadržajniji. Jako dugačak razvojni dio Eroica simfonije, podijeljen je u četiri podjednaka dijela, čineći ga, u stvari, sonatnim oblikom unutar sonatnog oblika. Samo prvi stavak iz ove simfonije je dugačak kao cijela Mozartova simfonija iz 1770. u tipičnom italijanskom stilu.^[9]

Iako je napisao mnoge lijepe i lirske melodije, druga velika novina u njegovoj muzici, posebno u poređenju sa onom od Mozarta i Haydna, je njegova opsežna upotreba snažnih ritmičkih pravaca cijelom dužinom nekih njegovih djela i posebno u svojim temama i motivima, od kojih su neki većinom ritmični radije nego melodični. Neke od njegovih najpoznatijih tema, poput onih iz prvih stavaka 3.,5., i 9 simfonije, su prvenstveno ne-melodijske ritmičke figure koje se sastoje od nota jednog akorda, i tema posljednjih stavaka iz 3. i 7.simfonije mogli tačnije opisati kao ritmovima, nego kao melodijama.^[9]

On je također nastavio još jedan trend - prema većim orkestrima - koji je trajao do prvog desetljeća 20. vijeka, i preselio zvučno središte u orkestru naniže, do viole i donjih registara violine i violončela, dajući svojoj muzici teži i tamniji dojam od Haydna ili Mozarta. Gustav Mahler je promijenio orkestraciju neke beethovenove muzike, od kojih su najpoznatije 3. i 9. simfonija, sa idejom tačnijeg izražavanja beethovenove namjere sa orkestrom koji je postao mnogo veći od onog koji je Beethoven koristio.^[9]

Njegova usredsređenost na razvojni dio njegovog muzičkog djela će poput ostalih njegovih inovacija, postaviti trend koji će kasniji kompozitori slijediti.Beethoven je razvio potpuno originalni stil muzike, odražavajući kroz nju svoje patnje i radosti. Njegov rad predstavlja vrhunac u razvoju tonske muzike i jedan je od ključnih razvojnih kretanja u historiji muzike.^[6]

• Steve Vai-5.simfonija na youtube.com
• Chuck Berry-Roll Over Beethoven na youtube.com

• 5 simfonija
• 6 pastoralna simfonija
• 9 simfonija
  • Simfonije Ludwiga van Beethovena
• 5 koncerata za glasovir
  • Prvi koncert za glasovir u C-Duru op.15 (1795 – 1801.)
  • Drugi koncert za glasovir u B-Duru op. 19 (1788 – 1801.)
  • Treći koncert za glasovir u c-molu op. 37 (1800 – 1803.)
  • Četvrti koncert za glasovir u G-Duru op. 58 (1804 – 1807.)
  • Peti koncert za glasovir u Es-Dur op. 73 (1809.)
• Koncert za violinu D-Dur op. 61 (1806.)
• Koncert za glasovir, violinu i violončelo C-Dur op. 56 (1804 – 1805.)
• Opera Fidelio (Leonore) op. 72 – za ovu operu je Beethoven napisao četiri različite uvertire (tri uvertire za Leonoru i jednu za Fidelio) (1804 – 1814.)
• Opereta Egmont op. 84 (1809 – 1810.)
• Sonata Ruševine Atene op. 113 (1811.)
• Sonate za gudačke instrumente
• Missa Solemnis u D-Duru op. 123 (1819 – 1823.)
• Sonate za glasovir (Pathétique, Sonata quasi una fantasia, Apassionata)
• klavirska djela (Bagatelle "Für Elise" u a-mollu)
• kamerna glazba, kako za gudačke, tako i za puhačke instrumente

• Asteroid Beethoven

Ludwig van Beethoven na Wikimedijinoj ostavi

• www.lvbeethoven.com - Najaktuelnije stranice o Beethoven-u
• Piano Society - Beethoven
• Beethoven-Haus Bonn Arhivirano 2017-04-12 na Wayback Machine-u
• The Ira F. Brilliant Center for Beethoven Studies, The Beethoven Gateway Arhivirano 2017-04-19 na Wayback Machine-u (San José State University)
• Ludwig van Beethoven na Projektu Open Directory
• Djela čiji je autor Ludwig van Beethoven na Projektu Gutenberg