Ljubiša Veličković

Ljubiša Veličković (Crljenac, 1. 3. 1946 - Pančevo, 1. 6. 1999), vojni pilot, general-major Jugoslavenske narodne armije i kasnije general-pukovnik Vojske Jugoslavije.

Ljubiša Veličković
Biografski podatci
Datum rođenja(1946-03-01)1. 3. 1946.
Mjesto rođenjaCrljenac, FNR Jugoslavija
Datum smrti1. 6. 1999. (dob: 53)
Mjesto smrtiPančevo, SR Jugoslavija
NacionalnostSrbin
SuprugaMarijana Veličković
Vojna karijera
Godine u službi1966 - 1992 (JNA)
1992 - 1999 (VJ)
Čin General-major (JNA)
General-pukovnik (VJ)
RatoviRatovi u bivšoj Jugoslaviji
Važnije bitkeNATO bombardovanje SRJ
Vojska Jugoslavenska narodna armija
Vojska Jugoslavije
Rod vojske Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo
Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana Vojske Jugoslavije
Jedinice204. lovački avijacijski puk (JNA)
Zapovijedao204. lovački avijacijski puk (JNA)

Biografija

General-pukovnik Ljubiša Veličković je rođen 1. 3. 1946 u selu Crljenac, blizu Požarevca. Po završetku osnovne škole upisao je Vazduhoplovnu opću srednju vojna školu "Maršal Tito" u Mostaru, koju je završio 1963 godine. Nakon toga je upisao Vazduhoplovnu vojnu akademiju RV i PVO u Zadru. Tu se obučavao na klipnom avionu 522 i na avionima američke proizvodnje F-84 Thunderjet u F-86 Sabre. Vazduhoplovnu vojnu akademiju RV i PVO je završio 1966 godine. Nakon nekoliko godina službe i vrlo uspešnog obavljanja dužnosti pilota, nastavnika letenja i komandira eskadrile, general-pukovnik Veličković je otišao na školovanje u Komandnoštabnu akademiju RV i PVO u Beogradu. Kao jedan od boljih pilota, general-pukovnik Veličković je upućen na preobuku na MiG-21, tada jedan od najboljih supersoničnih lovaca na svetu. Skoro sve vrijeme u službi Jugoslavenske narodne armije (JNA) je proveo na vojnom Aerodromu Batajnica u 204. lovačkom avijacijskom puku (LAP). Na Batajnici je napredovao sve do čina generala-pukovnika i načelnika štaba 204. LAP-a, dok je zapovjednik bio general Ljuba Bajić. Po odlasku generala Bajića na drugu dužnost, general-pukovnik Veličković je preuzeo komandu nad navedenim pukom u činu pukovnika. Krajem osamdesetih godina, pred raspad zemlje tj. SFR Jugoslavije, u dva navrata je duže vreme službeno boravio u SSSR-u. Prvi put je kao jedan od najsposobmijih vazduhoplovnih oficira bio komandant grupe od tridesetak pilota koji su se u Centralnoj Aziji, u Kazahstanu, obučavali na letenju MIG-29. Na obucu u SSSR-u proveo je oko godinu dana. Kratko vreme nakon toga je ponovo otišao u SSSR, u Moskvu, u Generalštabnu vojnu akademiju "K. E. Vorošilov". Generalštabna vojna akademija "K. E. Vorošilov" je u to vreme bila jedna od najprestižnijih akedmija u svetu. General-pukovnik Veličković je na školovanju u Moskvi proveo dve godine. Po povratku iz SSSR-a bio je na raznim dužnostima: načelnik inspekcije borbene gotovosti u komandi RV i PVO, načelnik Savezne uprave za kontrolu letenja (SUKL), komandant 3. Korpusa RV i PVO u Nišu, od 1991 do 1992, da bi se nakon rasformiranja niškog korpusa RV i PVO, sredinom 1992, ponovo vratio u Beograd na nove dužnosti.[1][2]

Nakon ratnih operacija tokom ratova u sada već bivšoj Jugoslaviji, a po odlasku generala Božidara Stevanovića u penziju, general-pukovnik Veličković je preuzeo i obavljao dužnost komandanta RV i PVO Vojske Jugoslavije. Na toj dužnosti mu je dodijeljen dobija čin general–potpukovnika, a potom i general-pukovnika. Ubrzo je postao zamenik saveznog ministra za odbranu, a za vreme NATO bombardovanja SR Jugoslavije obavljao je dužnost pomoćnik načelnika Štaba Vrhovne komande Vojske Jugoslavije za RV i PVO. 1. 6. 1999 godine, prilikom obilaska raketnih baterija PVO-e na terenu Pančeva, jednim od projektila smrtno je pogođen i general-pukovnik Ljubiša Veličković. General-pukovnik Ljubiša Veličković je sahranjen 3. 6. 1999 godine na groblju u svom rodnom selu. General-pukovnik Veličković je tokom karijere bio više puta odlikovan visokim vojnim odlikovanjima i dva puta vanredno unapređen u viši čin. Nosilac je Zlatnog letačkog znaka i zvanja instruktor letenja.[1][3]

Krajem 1960-tih oženio se sa Marijanom Jaklić sa kojom je imao kćeri Angelinu i Radu.[1]

Reference