Karl Kraus

Rođen je 28. aprila 1874. u gradu Jičínu (njem. Gitschin) u sjevernoj Bohemiji, unutar Austrougarskog carstva. Potjecao je iz stare njemačko-židovske porodice, od oca Jakoba Kraußa (1833-1900) i majke Ernestine Kantor (1839-1891).^[1] Porodica će imati jedanaestero djece, od kojih će mnoga umrijeti u nacističkim logorima.^{[α 1]}

Od 1899. do smrti Karl Kraus je izdavao časopis Die Fackel^{[α 2]}, u kojem je briljantno, upravo ubojito podvrgavao kritici sve sfere austrijskoga života, napose korupciju u štampi, manipulaciju javnim mnijenjem, licemjerje i glupost akademskih krugova i vladajućih slojeva. Imao je veliku ulogu u javnosti, o čemu svjedoče zbirke eseja, kritika i feljtona „Moral i kriminal” (1908), „Propast svijeta djelovanjem crne magije” (1922), „Literatura i laž” (1929). Osobito je isticao kulturnu i općecivilizacijsku važnost jezika i jezičnoga izraza, te jasnoće iskaza: u tom je polju najvažnije djelo „Jezik” (1937).

Interesantno je napomenuti da je Kraus u svojim uvidima identičan mudracu i osnivaču klasične kineske civilizacije Konfuciju.^{[nedostaje referenca]} Iako različito motivirani, i unatoč razdoblju od preko 2.500 godina koje se protezalo među njima, oba su etičara spoznala važnost jezika kao priopćajnoga sredstva zajedničke doživljajnosti, mogućnosti društvene i ine manipulacije iskrivljavaljem značenja sadržanoga u jezičnim kodovima, kao i razaranja osobnoga i kolektivnoga integriteta kroz medij izobličenoga jezika.^{[nedostaje referenca]}

Kraus bijaše židovskoga porijekla (kasnije je prešao na katoličku vjeru), a jedna od značajki židovske subkulture srednje i istočne Evrope je insistiranje na varavosti jezika i tvorbi kalambura, što je možda i jedan od izvora Krausovih jezičnih opsesija. Verbalni vatromet, iskričavost i prodornost odlika su mnogih Krausovih zbirki aforizama i kratkih jezičnih formi, među kojima se ističu „Riječi i proturječja” (1909) „Pro domo et mundo” (1912). U njima pisac stilskim bravurama (paradoksima, premetanjima slogova, kalamburima) učinkovito karikira i destruira svoje omiljene teme: snobizam, psihoanalizu kao šarlatansku igru namijenjenu seksualno blaziranim bečkim višim krugovima, feudalni mentalitet i šovinizam, užase i besmisao imperijalističkog rata. Slična je i tematika Krausa dramatičara, autora grotesknih tragikomedija „Igra snova” (1923); „Nesavladivi”, te piščeva magnum opusa, složene dijaloške kompozicije „Posljednji dani čovječanstva” (1918-1922). U tom je golemomu i višeslojnom dramskom kompleksu koji ne podliježe ni eksperimentalnim dramaturškim zakonima (pa i nije zamišljen za scensku izvedbu) autor dao sveobuhvatnu panoramu života austrijskoga društva u doba Prvog svjetskoga rata i prikazao truljenje i raspad jedne epohe i države.

Nakon teškog srčanog udara u „Café Imperial” 10. juna 1936, Kraus umire od srčanog i moždanog udara u svom bečkom stanu^{[α 3]} 12. juna 1936. godine. Sahranjen je na Bečkom centralnom groblju (Wiener Zentralfriedhof) uz počast grada Beča. Kraus je imenovao Heinricha Fischera, Karla Jaraya, Philippa Bergera i Oskara Sameka upraviteljima njegovih imanja.

• Die demolierte Literatur (1897)
• Eine Krone für Zion (1898)
• Sittlichkeit und Kriminalität (1908)
• Sprüche und Widersprüche (1909)
• Die chinesische Mauer (1910)
• Pro domo et mundo (1912)
• Die letzten Tage der Menschheit: Tragödie in fünf Akten mit Vorspiel und Epilog (1918/1922)
• Untergang der Welt durch schwarze Magie (1922)
• Literatur (1921)
• Traumstück (1922)
• Wolkenkuckucksheim (1923)
• Traumtheater (1924)
• Die Unüberwindlichen (1927/1928)
• Literatur und Lüge (1929)
• Die dritte Walpurgisnacht (1952, posmrt.)