Bitka za Osijek

Nakon što su održani parlamentarni izbori u Hrvatskoj 1990., uslijedile su etničke napetosti. JNA (Jugoslovenska Narodna Armija) je zaplijenila oružje od hrvatske Teritorijalne odbrane (TO) kako bi umanjila šanse za mogući otpor.^[1] 17.8., izbila je Balvan revolucija od Srba Hrvatske,^[2] uglavnom oko područja sa srpskom većinom u zaleđu Dalmacije i oko Knina,^[3] ali i dijelova Like, Korduna, Banovine i istočne Hrvatske.^[4] Početkom 1991., Srbija, Crna Gora i srbijanske pokrajine Vojvodina i Kosovo su izveli dva neuspjela pokušaja dobivanja odobrenja predsjedništva SFRJ kako bi poslali JNA da razoruža hrvatske sigurnosne snage.^[5]

Nakon što je izbio okršaj u Pakracu,^[6] sama JNA, uz potporu Srbije i njenih saveznika, je zatražila federalno predsjedništvo za odobrenje za ratne ovlasti kako bi se proglasilo krizno stanje. 15.3. zahtjev je odbijen,^[7] pa je JNA došla pod utjecaj srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića od ljeta 1991., dok se SFRJ počela raspadati.^[8] U Plitvicama su se pojavile i prve dvije žrtve.^[9] JNA je potom počela podržavati i pomagati pobunjeničku RSK i sprječavati hrvatske vlasti od kontrole dijelova Hrvatske.^[7] RSK je objavila da prekida sve veze sa Hrvatskom.^[10]

JNA je po prvi put izravno intervenirala protiv Hrvatske 3.7., kada je protjerala hrvatske snage iz Baranje, sjeverno od Osijeka,^[11] i Erduta, Aljmaša i Dalja istočno od Osijeka.^[12] Uslijedile su sporadične oružane bitke oko Osijeka, Vukovara i Vinkovaca.^[13] U nekoliko lokacija, JNA je bila tek nekoliko stotina metara od Osijeka.^[14] Jedinice JNA kraj Osijeka bile su podčinjene 12. Novosadskom korpusu,^[15] a zapovijedao im je general Andrija Biorčević.^[16] U samom gradu, JNA je imala nekoliko kasarni.^[17][18] Grad je u planovima bio početna točka sa koje je JNA planirala ići zapadno na Našice i Bjelovar.^[15] Hrvatske snage su bile podređene Operativnom zapovjednom području Osijek, kojeg je vodio pukovnik Karl Gorinšek.^[19] Ipak, u praksi je zapovijed de facto vršio Branimir Glavaš, tada glavni u Uredu na narodnu obranu u Osijeku. Glavaš je formalno postao zapovjednik grada tek 7.12. 1991.^[20]

Osijek

Osijek na karti Hrvatske. Teritorij pod kontrolom JNA/RSK je obojen crveno.

JNA je po prvi put napala Osijek minobacačem 31.7. 1991.,^[21] a centar je bombardiran 19.8..^[22] Napadi su dolazili sjeverno, istočno i južno od Osijeka,^[23] uz potporu kasarni JNA u samom gradu.^[24] 7–9.9. vodila se bitka oko Tenjaa, 3 km od Osijeka,^[25] pa su vojarne JNA stavljene pod opsadu od hrvatskih snaga sredinom 9. mjeseca. Nakon što je kasarna u središtu Osijeka osvojena 15.9.,^[26] preostale snage JNA su se probile od vojarne pod opsadom te stigle do pozicija JNA južno od Osijeka 17.9.^[17] Intenzitet izbacivanja topovskih čahura i raketa na grad je dosegnuo vrhunac u studenom i prosincu. Nakon primirja početkom 1992., nazvano Vanceov plan, napadi su prepolovljeni,^[27] te su definitivno prestali u lipnju 1992.^[23] Intenzitet bombardiranja je u jednom trenutku dosegnuo jednu topovsku čahuru po minuti,^[28] a i Jugoslovenske zračne snage su izvele nekoliko napada protiv grada.^[29] Sveukupno je oko 6.000 topovskih čahura, raketa i granata ispaljeno na Osijek tijekom tih deset mjeseci rata.^[30] 4.12. 1991., Cyrus Vance je posjetio Osijek kako bi istražio štetu.^[31]

Nakon što je JNA osvojila Vukovar, njen 12. korpus, uz potporu Srpske dobrovoljačke garde (SDG),^[32] koje je obučavalo srbijansko Ministarstvo unutarnjih poslova,^[33] počelo je napredovati zapadno od Vinkovaca 20.11.^[32] Činilo se da je Osijek bio sljedeća meta,^[34] a to je potvrdio general JNA Života Panić.^[35] 21.11. JNA je osvojila sela Stari Seleš, Novi Seleš i Ernestinovo udaljene oko 10 km od Osijeka. Laslovo, udaljeno 5 km južno od Ernestinova, je osvojeno tri dana kasnije. Ovakvo napredovanje zaprijetilo je Đakovu i okruženjem Osijeka.^[12] Hrvatska vojska (HV) je ipak uspjela zadržati obrambene položaje, iako su borbe južno od Osijeka trajale i do siječnja 1992.^[32] U tom razdoblju, JNA je skupila tek par skromnih pobjeda, osvojivši Antunovac koji je oko 6 km južno od Osijeka 5.12. 1991.^[12] Istog dana, oklopna vozila JNA neuspjelo su napala položaje 106. hrvatske brigade u šumi Rosinjača, kraj Nemetina, otprilike 2 km istočno od Osijeka.^[36] 6.12., JNA je odgurnula HV iz Tenje. JNA je osvojila Paulin Dvor 16.12.^[12]

Civilno stanovništvo Osijek, koji je tada brojao 104.761 žitelja, a općina 129.792,^[37] je značajno smanjeno zbog bijega. Procjenjuje se da je tek trećina stanovništva ostala u gradu do kraja studenog,^[38] dok neki izvori spominju tek 10.000 preostalih ljudi.^[39] Preostali stanovnici su spavali u bunkerima ili skloništima.^[14]

Do lipnja 1992., oko 800 osoba je ubijeno u Osijeku od bombardiranja.^[27] Do kraja rata 1995., sveukupno je 1.724 osoba umrlo iz Osijeka, od toga 1.327 vojnika i 397 civila.^[40] Sam grad je pretrpio veliku štetu tijekom rata, a najviše 1991.-1992.^[41] Ukupna ratna šteta procjenjuje se na 1,3 milijarde $.^[42] Štetu je evidentiralo 400 dobrovoljaca tijekom bombardiranja.^[43]

Iako su mediji objavljivali vijesti o raketiranju Osijeka, novinari u gradu su smatrali da sami događaji primaju jako malu dozu pažnje u usporedbi sa ratnim događanjima drugdje u Hrvatskoj.^[44] Napade na Osijek su pozdravile novine Pravoslavlje kojeg je objavljivala srpska pravoslavna crkva, koja je davala blagoslov "svetom ratu" protiv "NDH".^[45]

2008., hrvatske vlasti su optužile pukovnika Boru Ivanovića, zapovjednika JNA zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Optužnica je sadržavala imena 307 poginulih civila Osijeka i okolica, teške ozljede dodatnih 171 te uništenje najmanje 1.188 zgrada. Do 2013., svi činovnici iz optužnice su slobodni u Srbiji.^[46] Glavaš i još petorica je optuženo zbog likvidacije jedanaest srpskih civila u Osijeku. Glavaš je dobio deset godina zatvora, a preostalih petorica između pet i osam godina.^[26][47][48]

Iako se JNA povukla iz Hrvatske 1992., ostavila je svoje osoblje i oružje SVK u područjima Hrvatske koja su proglašene dijelom RSK.^[49] Iako se UNPROFOR razmjestio na to područje te stavio većinu oružja SVK u skladišta,^[50] Osijek je sporadično napadan tijekom cijelog rata—zadnji zabilježeni artiljerijski napad dogodio se u rujnu 1995.^[51] Napetosti su prestale potkraj 1995. kada je potpisan Erdutski sporazum tijekom kojeg je hrvatskoj vladi dozvoljen povrat kontrole nad područjem Hrvatske.^[52]

Knjige

Znanstveni žurnali

Novinski članci

• Blaskovich, Jerry (1997). Anatomy of Deceit: An American Physician's First-Hand Encounter With the Realities of the War in Croatia. Sonoma, California: Dunhill Publishing. ISBN 9780935016246.  (engleski)
• Osijek – Nepokoreni grad dokumentarni film

45°34′N 18°40′E / 45.56°N 18.67°E / 45.56; 18.67