Benešovi dekreti

Edvard Beneš je 1935. godine imenovan predsjednikom Čehoslovačke, međutim je nakon Minhenskog sporazuma 1938. godine pod njemačkim pritiskom podnio ostavku. Nakon njemačke okupacije 1939. godine, Beneš i njegovi suradnici bježe u Francusku, gdje 1939. godine formiraju Komitet narodnog oslobođenja Čehoslovačke. Primarni cilj Komiteta bilo je formiranje čehoslovačke vojske u Francuskoj. Nakon pada Francuske, Beneš i Komitet sele se u London, gdje je potonji priznat kao Čehoslovačka vlada u egzilu. Vladu su 1940. godine priznali Britanci, a sljedeće godine i Sovjetski Savez i Sjedinjene Države.^[1]

Beneš se, pod argumentom da je ostavka iz 1938. bila dana pod prisilom, vratio na mjesto predsjednika, a pomoć u državničkim poslovima pružale su mu vlada u egzilu i državno vijeće. Godine 1942., vlada je usvojila uredbu prema kojoj bi Beneš zadržao mjesto predsjednika sve do organizacije novih izbora.^[1]

Iako je Beneš samostalno izdao Dekret br. 1/1940 (o formiranju vlade), sve ostale dekrete predlagala je vlada uz supotpis premijera i resornog ministra, a prema odredbama čehoslovačkog ustava iz 1920. godine. Svi dekreti su kasnije prošli parlamentarnu ratifikaciju u Narodnoj skupštini.^[1] Počevši od 1. rujna 1944. godine, nakon Slovačkog nacionalnog ustanka, Slovačko nacionalno vijeće je držalo izvršnu vlast u Slovačkoj, što je dovelo do diferenciranja zakonskih akata; predsjednički dekreti su od tog trenutka važili za Slovačku samo ako su imali izričitu suglasnost SNV-a.

Dana 4. ožujka 1945., u slovačkim Košicama, koje su nedavno oslobođene od strane Crvene armije, formirana je nova čehoslovačka vlada na čelu s Narodnim frontom, ali uz izraženu dominaciju Komunističke partije Čehoslovačke. Benešove ovlasti da donosi dekrete na prijedlog vlade ostale su do 27. listopada 1945., kada je formirana prijelazna Narodna skupština.^[1]

Doneseni dekreti mogu se podijeliti prema sljedećim kriterijima:

Iako Ustav iz 1920. godine nije regulirao pravni status dekreta, čehoslovačke ratne i poslijeratne vlasti su ih smatrali apsolutno nužnima. Nakon što ih je prijelazna Narodna skupština ratificirala, oni su postali obvezujući zakoni s retroaktivnim djelovanjem, a čiji je cilj bio održavanje čehoslovačkog pravnog poretka za vrijeme okupacije.^[1] Kasnije vlasti su ukinule većinu dekreta, dok je ostatak prestao važiti silom zakona.^[1]

Napomena: Ovaj popis sadrži samo one dekrete koji su objavljeni u službenom Zborniku zakona Čehoslovačke (ZZČS)

Iako su Benešovi dekreti, kolektivno, važili za cijeli teritorij Čehoslovačke, postoji manja brojka istih koji nisu proizvodili pravne učinke u Slovačkoj, što su političari i novinari u poslijeratnom periodu često ignorirali.^[2] Zbog činjenice da je jurisdikciju nad Slovačkom jedno vrijeme imalo Slovačko nacionalno vijeće, Benešovi dekreti koje SNV nije potvrdilo nisu važili na teritoriju Slovačke. Uz to, SNV je imao i samostalne ovlasti u donošenju dekreta, čija su rješenja ponekad bila različita u odnosu na Benešove dekrete.

Sljedećih pet dekreta nikada nije važilo na teritoriju Slovačke:^[3]

Tokom 1990-ih godina, Ustavni sud Češke je na seriji plenarnih sjednica preispitao različite aspekte valjanosti Benešovih dekreta. Na plenarnoj sjednici od 8. ožujka 1995. godine, Ustavni sud je zaključio sljedeće:

1. S obzirom da je privremena vlada Čehoslovačke u Londonu bila međunarodno priznata čehoslovačka vlada koja, zbog okupacije domovine, nije mogla djelovati u redovnim okolnostima, svi Benešovi dekreti moraju se smatrati zakonitim aktima čehoslovačke vlade i kulminacijom pokušaja da se ponovo uspostavi ustavnopravni poretak Republika. (Ustavni sud Češke, slučaj br. II. ÚS 45/94, objavljen kao br. 5/1995 Coll.^[4])
2. Po pitanju Benešovog prava da izdaje dekrete, unatoč postojanju formalnog njemačkog protektorara koji je provodio državnu moć, Ustavni sud se pozvao na ustavno načelo demokratičnosti Čehoslovačke Republike. Iako je to načelo više teorijske prirode, Ustavni sud je zaključilo da nije bilo metapravnog karaktera te da je bilo pravno obvezujuće, čime je ono u kriznoj situaciji pravno bilo jače od načela formalnog legitimiteta kojeg je zahtijevao Ustav iz 1920. Na taj je način Beneš imao potpuno pravo, unatoč izostanku formalnog legitimiteta, donositi dekrete. (Ustavni sud Češke, slučaj br. II. ÚS 45/94, objavljen kao br. 5/1995 Coll.^[5])
3. Benešovi dekreti nisu bili protivni međunarodnim pravilima, a sve s obzirom na vrijeme kada su izdani i postojanje međunarodnog konsenzusa oko potrebe retribucije ili barem reparacija prema nacističkim zločinima. (Ustavni sud Češke, slučaj br. II. ÚS 45/94, objavljen kao br. 5/1995 Coll.^[6])
4. Dekreti nisu bili temeljeni na principu krivnje, već na principu odgovornosti, što je znatno širi pravni, društveni i historijski pojam. U ovom kontekstu je njemački narod proglašen najodgovornijim za rat, mada je naglašeno kako su se pojedini Nijemci oštro protivili takvoj politici. (Ustavni sud Češke, slučaj br. II. ÚS 45/94, objavljen kao br. 5/1995 Coll.^[7])
5. Dekreti po svojoj prirodi nisu bili usmjereni protiv nacionalnih skupina per se, već protiv onih skupina koje su svojim djelovanjem štetile Čehoslovačkoj i njezinom narodu. Tako su se dekreti zapravo odnosili na sve pripadnike NSDAP-a te osobe iz Mađarske i Trećeg Reicha, odnosno sve fizičke i pravne osobe koje su svojim djelovanjem išle protiv Čehoslovačke. Ostale fizičke i pravne osobe, neovisno o nacionalnosti, bile bi izuzete od primjene dekreta ukoliko su mogle dokazati da su ostale vjerne Republici. (Ustavni sud Češke, slučaj br. II. ÚS 45/94, objavljen kao br. 5/1995 Coll.^[8])
6. Po završetku nacističke okupacije, prava bivših čehoslovačkih državljana morala su biti ograničena, ali ne zbog suprotnih mišljenja, već zbog njihovih stavova, koji su bili dijametralno suprotni demokratskim vrijednostima i skloni podržavanju ratne politike. Sukladno tome, njihova prava su ograničena zbog njihovog neprijateljskog stava prema Republici, a ne zbog njihovog osobnog stava. (Ustavni sud Češke, slučaj br. II. ÚS 45/94, objavljen kao br. 5/1995 Coll.^[9])
7. Po pitanju formalnih pretpostavi za konfiskaciju, dekreti 12 i 108 su propisivali kako se konfiskacija može provesti ipso iure, međutim dekret 100 o nacionalizaciji je zahtijevao posebnu odluku Ministra industrije. Ustavni sud je zaključio kako su sve odluke o nacionalizaciji bez suglasnosti Ministra industrije nezakonite i kako se moraju poništiti. (Ustavni sud Češke, slučaj br. II. ÚS 259/95, objavljen kao br. 27/1996 Coll.^[10])

Nakon raspada Čehoslovačke, Slovačka je svoj pravni poredak temeljila na novom Ustavu. Dio tog pravnog poretka bili su i Benešovi dekreti i Čehoslovački ustavni zakon 23/1991 (Povelja temeljnih prava i sloboda). Temeljem tog Ustava, svi zakonski akti koji nisu bili suglasni s Poveljom o pravima bili su ništetni. Benešovi dekreti, iako integralni dio slovačkog prava, više nisu na snazi i ne proizvode pravne učinke.

Tokom rujna 2007. godine, Nacionalno vijeće Slovačke usvojilo je rezoluciju u kojoj proklamira nedodirljivost svih poslijeratnih pravnih akata koji su se odnosili na uvjete u Slovačkoj nakon Drugog svjetskog rata.^[11] Argumentacijom kako poslijeratni akti više ne proizvode učinke i nisu pravno obvezujući, Nacionalno vijeće je odbilo sve pokušaje revizije pojedinih pravnih akata, što je izazvalo prilične kontroverze u susjednoj Mađarskoj.^[12] Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom, uz podrušku vlade i opozicije, a uz izuzetak Stranke mađarske zajednice.^[13]

Tokom 2005. godine, bivši predsjednik Nacionalnog vijeća, František Mikloško, ispričao se zbog zločina u vlastito ime,^[14] međutim nikakve službene isprike nisu odaslane ni sa slovačke, ni s mađarske strane, unatoč činjenici da su obje strane podržale takvu inicijativu.^[15]

• Second World War and its Impact Arhivirano 2016-03-03 na Wayback Machine-u at the website of Ministry of Foreign Affairs of the Czech Republic
• Facing history - The evolution of Czech-German relations in the Czech provinces, 1848-1948: a historical publication sponsored by Czech government, dealing a. o. with the transfer and decrees. A series of PDF files
• The effect of the Benes Decrees on the Accession of the Czech Republic to the European Union Arhivirano 2011-07-21 na Wayback Machine-u: an assessment by the Max Planck Institute for Comparative Public Law and International Law; a series of PDF files
• The Sudeten German Question after EU Enlargement Arhivirano 2014-03-26 na Wayback Machine-u by Jakob Cornides
• Ethnic cleansing in post World War II Czechoslovakia: the presidential decrees of Edward Benes, 1945-1948 Arhivirano 2006-10-13 na Wayback Machine-u - a sharply critical view at a Hungarian-American website; 111 kB DOC file
• No comparison - op-ed from the Prague Post criticising "pseudo-scholars" who allegedly regard the expulsion of the Sudeten Germans as morally equivalent to the Holocaust.
• Czech-German Declaration signed in 1997: "Both sides agree that injustice inflicted in the past belongs in the past, and will therefore orient their relations towards the future."