Ankirini
| ||||||||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||||||||||
|
Ankirini su familija adapterskih proteina koja posreduje pričvršćivanje integralnih membranskih proteina na spektrin-aktin bazirani skeleton.[2] Ankirini imaju vezujuća mesta za beta pod-jedinice spektrina i najmanje 12 familija integralnih membranskih proteina. Vezivanje je neophodno da bi se održao integritet plazmatičnih membrana i bi se fiksirali specifični jonski kanali, jonski izmenjivači i jonski transporteri u plazmatičnoj membrani.
Struktura
Ankirini sadrže četiri funkcionalna domena: N-terminalni domen koji sadrži 24 tandema ankirinskog ponavljanja, centralni domen koji se vezuje za spektrin, smrtni domen koji se vezuje za proteine sa ulogom u apoptozi, i C-terminalni regulatorni domen koji je visoko varijabilan među ankirinskim proteinima.[2]
Podtipovi
Ankirini su kod sisara kodirani sa tri gena (ANK1, ANK2 i ANK3). Svaki gen proizvodi više proteina putem alternativnog spajanja.
ANK1
ANK1 gen kodira ankirin R proteine. Ankyrin R je prvo karakterisan u ljudskim eritrocitima, gde se nazvan eritrocitni ankirin, ili band2.1.[3] Ankirin R omogućava eritrocitima da se odupru spoljašnjim silama koje na njih deluju u toku cirkulacije. Osobe sa smanjenim prisustvom ili defektivnim ankirinom R ispaštaju of oblika hemolitičke anemije nazvane nasledna sferocitoza.[4] U eritrocitima, ankirin R vezuje membranski skeleton sa Cl-/HCO3- jonskim izmenjivačom.[5]
Ankirin 1 vezuje membranski receptor CD44 sa inozitol-trifosfat receptor I citoskeletonom.[6]
ANK2
Naknadno, ankirin B proteini (proizvodi ANK2 gena[7]) su identifikovani u mozgu. Ankirin B i ankirin G proteini su neophodni za polarizovanu distribuciju mnogih membranskih proteina uključujući Na+/K+ ATPaze, naponski kontrolisani Na+ kanal i Na+/Ca2+ izmenjivač.
ANK3
Ankirin G proteini (proizvedeni ANK3 genom[8]) su identifikovani u epitelijskim ćelijama i neuronima. Genetska analiza širokih razmera sprovedena 2008. godine je ukazala na mogućnost ANK3 učešća u bipolarnom poremećaju.[9][10]