Andrássy út

Andrássy út slobodno prevedeno Andraševa ulica je impresivni bulevar s kraja 19. vijeka u Budimpešti.[1]

Andrássy út
Svjetska baštinaUNESCO
 Mađarska
Registriran:1987. (11. zasjedanje)
Vrsta:Kulturno dobro
Mjerilo:ii, iv
Ugroženost:no
Referenca:UNESCO

Andraševa ulica je 2002. zajedno sa ostalim budimpeštanskim lokalitetima (Budimski dvorac, Obala Dunava) uvrštena na UNESCO-vu Listu mjesta svjetske baštine u Evropi.[1]

Karakteristike i historija gradnje

Andraševa ulica duga je 2.310 metara, počinje iz historijskog centra Pešte i ide do Trga heroja (Hősök tere) i Gradskog parka (Városliget), i to tako da se postupno širi.[2] Obrubljena je monumentalnim rezidencijalnim palačama podignutim u raznovrsnim historicističkim stilovima. Među svim tim zgradama ističe se palača opere, izgrađena po planovima Miklósa Ybla.[2]

Ispod nje je između 1893. - 1896. izrađena linija milenijskog metroa, kao prvog u kontinentalnoj Evropi.[1]

Bulevar je nazvan po tadašnjem ugarskom premijeru Gyuli Andrássyju koji je bio najveći zagovornik njezine izgradnje.Nakon formiranja Narodne Republike Mađarske - 1950. nazvana je Sztálin út (Staljinova ulica), za Mađarske revolucije - 1956. prezvana je u Magyar Ifjúság útja (Ulica mađarske omladine), ali je već slijedeće godine, nakon slamanja bune, dano ime - Népköztársaság (Ulica Narodne Republike). Orginalno ime vraćeno joj je nakon političkih promjena - 1990..

Andraševa ulica je simbol transformacije Pešte u modernu metropolu. Taj bulevar je zajedno s izgradnjom prvog metroa, radikalno transformirao urbanu strukturu Pešte.[1]

Andraševa ulica podignuta je od 1872. do 1885. Ona je uz metro tipični primjer realizacije planiranih rješenja povezanih sa u to vrijeme najmodernijim tehničkim novitetima, kako bi se zadovoljile potrebe modernog društva u nastajanju.[1]

Arhitektonski - Andraševa ulica izgleda kao jedinstvena cjelina i pored toga što su kuće uz nju podignute u brojnim eklektičnim stilovima, u kojima ipak dominiraju neorenesansne građevine.[1]

Urbanistički taj bulevar je odraz tendencija, koje su postale široko rasprostranjena u drugoj polovici 19. vijeka.[1]

Izvori

Vanjske veze