Stanislav Govoruhin

Stanislav Govoruhin
Biografske informacije
Rođenje	Stanislav Sergejevič Govoruhin 29. ožujka 1936. Bereznjiki, Rusija (tada  Sovjetski Savez)
Smrt	14. lipnja 2018. Barviha, Rusija
Počivalište	groblje Novodevičij Moskva, Rusija
Djeca	Sergej Govoruhin (1961–2011; sin)
Religija	pravoslavlje
Profesionalne informacije
Zanimanje	režiser, glumac, scenarist, producent
Opus
Djelatni period	1964. – 2015.
Znamenita djela
Vertikalj (film, 1967.) Mesto vstreči izmenjit neljzja (film, 1979.) Desjat negritjat (film, 1987.) Tak žit neljzja (dokumentarac, 1990.)
Nagrade Nika za najbolju režiju (1991.) Nika za najbolji scenarij (1991.) Narodni umjetnik Ruske Federacije (2006.)

Stanislav Sergejevič Govoruhin (ruski: Станислав Сергеевич Говорухин; Bereznjiki, 29. ožujka 1936. – Barviha, 14. lipnja 2018.) bio je sovjetski i ruski filmaš – režiser, glumac, scenarist, producent – i političar. Govoruhin je bio jedan od najvažnijih sovjetskih i ruskih filmaša, a njegova karijera trajala je više od pola stoljeća; njegovi filmovi su često sadržavali detektivske ili pustolovne zaplete. Godine 2006., imenovan je Narodnim umjetnikom Ruske Federacije.

Rodio se 1936. godine u industrijskom gradu Bereznjikiju, kao vanbračno dijete Sergeja Georgijeviča Govoruhina i Praskovje Afansijevne Glazkove. Njegov otac je bio kozačkog porijekla te je uhapšen i protjeran na Sibir, gdje je i umro 1938. godine, u sklopu Sverdlovljeve dekosakizacije. Njegova majka bila je krojačica koja se od Govoruhina razvela prije Stanislavljeva rođenja te se brinula o njegovoj sestri Inesi i njemu. Karijeru je započeo 1958. godine kao geolog, ali je nakon posla u televizijskom studiju u Kazanju upisao Gerasimovljev institut za kinematografiju i odlučio se posvetiti filmu.

Govoruhin je bio izrazito svestran filmaš, a tokom pola stoljeća karijere se najviše bavio režijom, mada je bio i glumac, producent te scenarist. Filmsku karijeru obilježila mu je plodna i dugotrajna suradnja s Odeskim filmskim studijom, koji producirao neke od njegovih najvažnijih filmova, kao što su Vertikalj (1967.), danas kultni kasnosovjetski film Mesto vstreči izmenjit neljzja (1979.), ali i prvi sovjetski triler, Desjat negritjat (1987.). Govoruhin je bio jako vezan uz Odesu, gdje je 1979. godine pokrenuo i filmski festival, Odesku alternativu, koji će od naredne godine biti preimenovan u Zlatni vojvoda. Uz to, njegovi su filmovi često bili pustolovnog karaktera, ali i adaptacije zapadnih klasika za mladež, poput filmova Žiznj i udiviteljnji priključenja Robinzona Kruzo (1972.), Priključenja Toma Sojera i Gekljberi Fina (1981.) ili V poiskah kapitana Granta (1985.). Iako je često sam pisao scenarije za svoje filmove, napisao je i nekoliko scenarija za druge režisere, među kojima se posebno ističe akcijsko-pustolovni sovjetski kino hit Pirati XX veka (1980.). Među značajnija glumačka ostvaranja spadaju mu uloga u Assi (1987.) i filmu Sredi serjih kamnej (1983.).

Kada su Gorbačovljeve reforme – glasnost i perestrojka – krajem 80-ih uzele maha u Sovjetskom Savezu, Govoruhin se sve više posvećivao politici, a sve se manje bavio filmom. Postao je jedan od vođa Demokratske partije Rusije, a 1990. godine je snimio izrazito kontroverzni dokumentarac Tak žit neljzja, koji je snažno kritizirao sovjetsko društvo;^[1][2] iako su kritičari dotad mahom ignorirali njegove radove, za ovaj je film dobio Nagradu Nika za najboljeg režisera.^[3] U to je doba snimio i vrlo opsežan intervju s disidentom i nobelovcem, Aleksandrom Solženjicinom.^[4] Po raspadu Sovjetskog Saveza, Govoruhin je od 1993. godine bio zastupnik u Dumi, s tim da je sredinom 90-ih godina promijenio svoja dotad demokratska uvjerenja te se priključio komunističkoj oporbi protiv Borisa Jeljcina; godine 2000. sudjelovao je i na predsjedničkim izborima.

Krajem 90-ih se aktivno vraća filmu, glumeći Andreja Streljvoca u detektivskom serijalu Ženskaja logika i režirajući film Vorošilovskij strelok (1999.). Iako nije bio plodan kao u vrijeme Sovjetskog Saveza, Govoruhin je i u ovom periodu snimio nekoliko značajnijih filmova, među kojima se ističu Artistka (2007.) i V stilje jazz (2010.). U ovom periodu pridružio se Ujedinjenoj Rusiji te je postao aktivni pobornik Vladimira Putina.

Govoruhin se ženio dva puta; njegov sin bio je poznati ratni dopisnik i autor dokumentaraca, Sergej Govoruhin (1961–2011). Bio je strastveni igrač šaha, kog je znao igrati i tokom snimanja svojih filmova (i to sam sa sobom),^[5] a tokom 90-ih godina se aktivno posvetio slikanju pejsaža. Umro je 14. lipnja 2018. godine od duge i teške bolesti;^[6][7] pokopan je na moskovskom groblju Novodevičij.^[8][9]

Stanislav Govoruhin na Wikimedijinoj ostavi

• Stanislav Govorukhin's Official site Arhivirano 2020-09-18 na Wayback Machine-u
• Stanislav Govorukhin's Bio Arhivirano 2008-03-11 na Wayback Machine-u
• Stanislav Govorukhin na sajtu IMDb