Vinko Basile
Vinko Basile (tal. Vincenzo Basile; Siculiana, 28. prosinca 1811. ‒ Palermo, 3. ožujka 1882.) bio je talijanski katolički svećenik, isusovac, misionar i kulturni djelatnik.
Životopis
Materinski mu je jezik bio talijanski.[1][2] Za župnika je u istočnu Hercegovinu došao polovicom 19. stoljeća.[3] Kao misionar tridesetak je godina živio u krajevima gdje žive Hrvati.[1] Ondje je naučio hrvatski jezik.[1] Kao pravi isusovac, radio je na podizanju školstva na višu razinu.[3] U gradačkoj župnoj crkvi utemeljio je pravi kolegij tako što je sagrađenoj župnoj kući dodao još neke prostorije i potom službeno otvorio kolegij.[3]
Njegovi izvještaji o životu stanovnika u Popovom polju, iako ne stručnjački cjeloviti, etnološki su vrlo vrijedan izvor.[4] Zbog obilja podataka iz tih izvješća, u velike je moguće rekonstruirati onovremeni pučki život, vjerovanja i mentalitet te demografsku sliku istočne Hercegovine.[5]
Prema istraživanjima Mije Korade, 1864. je godine Vinko Basile ponovo tiskao Kanižlićeve Uzroke[6] (Važni uzroci s kojih Gospodina Isukrsta Spasitelja našega nada sve ljubiti moramo i njeka spasonosna sredstva kojimi se ova ljubav probuditi može)[7] Tek se 1980-ih rješilo pitanje autorstva te se uz Važne uzroke vezalo Basileovo ime. Iz izvornog je Kanižlićevog teksta iz 1764. izostavio u prerađenom izdanju dijelove koje je smatrao zališnima.[1]
1865. je uredio molitvenik Molitvenik za katolička poslanstva po slovinskih državah na jugu (3. izdanje), koji je posvetio Franji Račkom.[8][9]
1856. godine bio apostolski vizitator Trebinjske biskupije.[10] Zabilježio je slučaje u istočnoj Hercegovini gdje su pravoslavci prisvojili katoličke crkve (pr., na području župe Hrasnog, crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, 1852.).[10]