Važni Valonski rudnici

Veća rudarska mjesta Valonije (franc. sites miniers majeurs de Wallonie, nizoz. belangrijkste mijnsites van Wallonië), skupina od 4 rudnika u Valoniji, u južnoj Belgiji, koji su najočuvaniji rudnici ugljena iz 19. i 20. stoljeća u zemlji. Kako predstavljaju utopijsku arhitekturu rane industrijske ere Europe s krajnje integriranim industrijskim i urbanim kompleksima, 2014. godine upisani su na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi.^[1] To posebice predstavljaju ugljenokop i radnički grad rudnika Grand-Hornu, koje je dizajnirao Bruno Renard u prvoj polovici 19. stoljeća, dok Bois-du-Luc, uglavnom izgrađen od 1838. do 1909., sadrži i jedan od najstarijih ugljenokopa u Europi iz 17. st.

Važni valonski rudnici
Svjetska baština – UNESCO
Država	Belgija
Godina uvrštenja	2012. (36. zasjedanje)
Vrsta	Kulturno dobro
Mjerilo	ii, iv
Ugroženost	—
Poveznica	UNESCO:1344
Koordinate	50°26′07″N 3°50′18″E / 50.435278°N 3.838333°E / 50.435278; 3.838333 (WD)
Grand Hornu class=notpageimage| Grand Hornu u Belgiji

U Valoniji je nekada bilo na stotine ugljenokopa, ali su oni uglavnom izgubili svoju infrastrukturu, osim četiri zaštićena lokaliteta koji čine 170 km dug i 3-15 km širok pojas koji presjeca Belgiju od zapada k istoku:

L

M

B

GH

class=notpageimage|

Lokacije svjetske baštine važnih valonskih rudnika u Belgiji: GH – Grand-Hornu, L – La Louvière, M – Marcinelle, B – Blegny.

Slika	Rudnik	Općina (Pokrajina)	Koordinate
	Grand-Hornu	Boussu (Hainaut)	50°16′01″N 3°30′08″E / 50.267°N 3.5022°E / 50.267; 3.5022	Grand-Hornu je izgradio Henri De Gorge od 1810. – 1830. god. i ima jedinstven funkcionalni plan rudarskog grada. U njegovom krugu nalaze se radionice, uredi i rezidencija "Dvorac ždrijela" u neoklasičnom stilu s lukovima, trijemovima i polukružnim prozorima. god. 2010. naselje je proslavilo svoju 200. obljetnicu.[2]
	Bois-du-Luc	La Louvière (Hainaut)	50°16′53″N 4°05′24″E / 50.2814°N 4.0900°E / 50.2814; 4.0900	Izgrađen od 1838. – 1853., rudnik je o+bio u upotrebi sve do 1973. god., ali je radničko naselje potpuno sačuvano i još uvijek je naseljeno, dok je ugljenokop pretvoren u muzej 1983. god. Oko rudnika Saint-Emmanuel se nalaze još uvijek netaknuto selo Bois-du-Luc površine od 2 ha, šljake gomile, željeznička pruga, radionice, uredi, dvorac ravnatelja, te vile inženjera i 166 rudarskih kuća, kafić i dvorana, Crkva Sv. Barbare, škole i bolnice.[3]
	Bois du Cazier	Marcinelle (Hainaut)	50°13′30″N 4°15′48″E / 50.2251°N 4.2634°E / 50.2251; 4.2634	Ugljenokop iz 19. st. je postao slavan po najstrašnijoj rudarskoj nesreći u povijesti Belgije koja se dogodila 8. kolovoza 1956. god. kada je stradalo 262 rudara na 975 m dubine u jami Saint-Charles. Uzroci nesreće su uglavnom bili zastarjela oprema i slabo obučeno osoblje, što je dovelo do postrožnjavanja sigurnosnih propisa za sve rudnike u Belgiji. Rudnik je zatvoren 1967. god. i sada je spomendom i rudarski muzej s ulazom u rudnik ugljena.[4]
	Blegny-Mine	Blegny (Liège)	50°24′40″N 5°25′55″E / 50.4112°N 5.4319°E / 50.4112; 5.4319	Rudnik je imao dvije osovine za ventilaciju od vanjske galerije visine do 8 katova, s najdubljom točkom od 530 m pored rudnika TERRIL Blegny. Vađenje ugljena je prekinuto 1980., a potom je rudnik otvoren za javnost kao turistička atrakcija. Obilazak rudnika moguć je s istraživanjem galerijaa do 30 i 60 metara dubine.[5]