Pacta conventa

Najstariji nađeni rukopis ugovora potječe iz 14. stoljeća i nalazi se na kraju Trogirskog rukopisa djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona,^[1] ali kao poseban dodatak umetnut nakon kroničareve smrti. Rukopis se sada nalazi u Narodnom muzeju u Budimpešti.^[2]

Naziv Qualiter je po početku dokumenta:

Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae

"Kako i kojim sporazumom su se predali Hrvati kralju Ugarske"

Spis je objavio Trogiranin Ivan Lučić u svom velikom djelu De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666. godine.^[1]

Prvi hrvatski političar koji se pozvao na Pacta conventa bio je Nikola Škrlec Lomnički, zagrebački veliki župan i raniji protonotar kraljevstva, na požunskom saboru 1790./1791. godine. Vjerodostojnost sporazuma još nekoliko desetljeća nije bila dovedena pod znak sumnje od strane mađarskih povjesničara, npr. György Fejér ga je 1829. uvrstio u svoj diplomatički zbornik i datirao 1096. godinom.^[3] Međutim, godine 1844. je mađarski povjesničar István Horváth pokrenuo pitanje autentičnosti i tvrdio da je Mađarska osvojila Hrvatsku silom. Politički motivirano sporenje hrvatskih i mađarskih povjesničara nastavilo se do 1918.^[4] Isticano je i da nije riječ o međudržavnom ugovoru, već o jednostavnoj bilješci (Ferdo Šišić, Milan Šufflay, Isidor Kršnjavi).

Današnji argumenti za osporavanje su:

• Pacta Conventa je pisana tri stoljeća kasnije korištenim vokabularom, dakle ona potječe iz 14. stoljeća;
• dokument ima genealoške netočnosti. Koloman se navodi kao sin kralja Ladislava, a zapravo je bio njegov nećak. Da je dokument autentičan, vjerojatno bi se navelo Kolomanovo točno srodstvo s prethodnim vladarem.
• u mađarskim izvorima nema spomena o tom dokumentu, što dodatno ukazuje na činjenicu da je spomenuti izvor falsifikat.

Poznata hrvatska povjesničarka Nada Klaić je o ovome obavijestila stručne krugove, a u svojoj je knjizi naglasila da je tu bila riječ o uobičajenom razvitku kroz koji su prolazile sve tadašnje mlade države.^[5] Ipak, opće je uvjerenje suvremenih povjesničara da je barem usmeni dogovor Kolomana s hrvatskim plemstvom postojao, o čemu svjedoči:

• zasebno krunjenje kraljeva za Hrvatsku,
• nastavak sazivanja hrvatsko-dalmatinskih i slavonskih sabora,
• održavanje banske službe
• privilegije dalmatinskim komunama (Trogir).

Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.«^[6]

Kao dokaz o postojanju dogovora, Nikola Jakšić navodi nalaz ostave s 2000 Kolomanovih srebrnjaka u selu Lepuri u široj okolici Benkovca, na lokaciji uz srednjovjekovnu cestu Via magna koja je vodila od Zadra u unutrašnjost preko Knina. U istom mjestu pronađen je crkveni kompleks iz vremena kneza Branimira, a topografskom analizom podataka iz nekoliko dokumenata Jakšić pokazuje da se radi o srednjovjekovnom selu Podgrađe u kojem je u 14. i 15. stoljeću bilo sjedište sudbenog stola. Smatra da je Podgrađe bilo mjesto saborovanja i ranije, pa da je upravo na tom mjestu došlo do sklapanja sporazuma kralja Kolomana s dvanaest hrvatskih rodova u zaleđu najvažnijeg dalmatinskog grada. Trag sporazuma bi po Jakšiću bila velika ostava novca iz Kolomanovog vremena.^[7]

Ivo Goldstein dolazak Arpadovića u Hrvatsku promatra kao normalnu srednjovjekovnu pojavu, uobičajenu i nimalo katastrofalnu. Osim toga, on podsjeća na to da je za vladavine Arpadovića država de facto djelovala prije kao neka vrsta personalne unije negoli kao jedinstvena država.^[1]

Od god. 1102. Hrvatska i Ugarska su imale istoga vladara, ali kao dvije zasebne kraljevine. U Biogradu na Moru prigodom krunidbe, Koloman je obećao sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj, te je priznao hrvatskim velikašima još neka povlastice. Hrvati su pak priznali Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja i obvezali su se da će ga pomagati u ratu, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave o njegovom trošku.

Sva vladarska prava Kraljevine Hrvatske prešla su na Kolomana i njegove nasljednike, pa su tako oni imali pravo na:

• imenovanje bana,
• izdavanje privilegija i darovnica,
• potvrda na saboru izglasanih zakona,
• skupljanje poreza i carina,
• uživanje "kraljevske zemlje" (lat. terra regalis) izumrle hrvatske narodne dinastije,
• vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom i
• određivanje vanjske politike.

WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Pacta conventa (1102.)

• Stanko, Andrić. 2001. Potonuli svijet: rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju. Hrvatski institut za povijest: Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema. Slavonski Brod. ISBN 953-6659-10-7
• Budak, Neven. 1994. Prva stoljeća Hrvatske. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. ISBN 953-169-032-4CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• Goldstein, Ivo. 1995. Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber. Zagreb. ISBN 953-6045-02-8
• Hercigonja, Eduard. 2006. Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Matica Hrvatska. Zagreb. ISBN 953-150-766-XCS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• Jakšić, Nikola, "Materijalni odrazi Kolomanove vojne u Sjevernoj Dalmaciji", Povijesni prilozi 17 (1998), str. 269–286.
• Klaić, Nada. 1971. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Školska knjiga. Zagreb. CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• Hrvatska opća enciklopedija (sv. 8), LZMK, Zagreb, 2006. ISBN 953-6036-38-X