Marija Kumičić

Marija Kumičić rodila se je u Varaždinu 1863. godine u obitelji Gjure i Ane (rođ. Horvat) Maršića. Gjuro Maršić bio je ugledni varaždinski posjednik i građanin kojega se je smatralo tada vođom pristaša Stranke prava u Varaždinu i njegova kuća bila je jednom od stjecišta prvaka Stranke prava iz Varaždina i okolice te i iz Zagreba.^[3] U svojim sjećanjima na djetinjstvo Marija Kumičić zapisala je o Varaždinu 1880-ih, kako je tada bio "nepredobiva hrvatska tvrđava".^[4] Djetinjstvo je provela u rodnome Varaždinu. Višu djevojačku školu završila je u Varaždinu 1878. godine,^[1] u samostanu kod uršulinki.^[5] Bila je supruga hrvatskoga književnika i političara Eugena Kumičića kojega je upoznala 1882. godine, prigodom proslave 20. obljetnice pjevačkoga društva Kolo, u Maksimiru.^[3] Vjenčali su se 29. rujna 1882. godine,^[6] u Varaždinu. Eugen i Marija Kumičić imali su dva sina, Tomu (1885. – 1940.) i Gjuru (Juricu) (1887. – 1975.).^[5] Uz supruga Eugena počela se baviti politikom i sudjelovala je tadašnjem političkom životu. Bila je članicom Stranke prava i "gorljivi" pristaša Ante Starčevića. Nakon što joj je umro suprug Eugen, 1904. godine, nastavila je s političkom djelatnošću no posvetila se je više karitativnomu i socijalnomu radu te brizi o njegovoj književnoj ostavštini, polemizirajući s kritičarima. Braneći suprugovo djelo Kraljica Lepa: ili propast kraljeva hrvatske krvi bila je vrstna i žestoka polemičarka.^[2] Ostala je u uskoj vezi s Josipom Frankom i pomagala mu a kada je došlo do raskola u Čistoj stranci prava, 1908. godine, podržala je njegovu stranu.^[7] ↓1

Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata zbrinjavala je ratnu siročad po Bosni i Dalmaciji gradeći skloništa za njih.^[8][9]

U svojoj društvenoj djelatnosti Marija Kumičić zalagala se je za društveno organiziranje žena i njihovu što veću uključenost u javni život te poglavito prosvjetno i socijalno uzdizanje žena pritom slijedivši "političku liniju frankovačke ^↓2 struje koja je uvijek naglašavala važnost odanosti hrvatskoj naciji".^[7] Njezinom zaslugom osnovan je gospojinski zbor Hrvatskoga tipografskoga društva Sloga.^[7] Marija Kumičić bila je predsjednicom društva Tomislav i počasnom članicom hrvatskoga pjevačkoga društva Hrvoj, članicom hrvatskoga društva Napredak, članicom Hrvatskoga pjevačkoga društva Zvonimir i aktivnom članicom ženskog društva Katarina Zrinjska. Marija Kumičić bila je inicijatoricom osnivanja i Društva hrvatskih književnica.^[10]

Marija Kumičić osnovala je 1921. godine narodno i prosvjetno društvo Hrvatska žena.^[10][11] Društvo Hrvatska žena osnovano je 21. svibnja 1921. godine, a prva predsjednica društva (1921. – 1926.) bila je Zora pl. Trnski (kći književnika Ivana pl. Trnskoga), potpredsjednice bile su Ivka barunica Ožegović i Marija Kumičić, tajnica Slava Fürst a blagajnica Olga Barić.^[12] Nakon toga podružnice Hrvatske žene otvarane su u Petrinji (srpanj, 1921.), Osijeku (srpanj, 1921.), Požegi (1921.), Karlovcu (rujan 1921.), Jastrebarskom (1922.), Sisku, Daruvaru, Brodu na Savi, Gospiću, Ogulinu, Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima.^[12][13] Društvo je izdavalo i časopis za ženski svijet Naša žena (1935. – 1938.) koji je uređivala članica društva dr. Zdenka Smrekar.^[14] U Bosni i Hercegovini među hrvatskim življem također osnivane su podružnice društva Hrvatska žena (Tuzla, Derventa, Doboj i inima) a Jagoda Truhelka osnovala je Hrvatsku ženu 1922. godine u Sarajevu.^[12] Nekoliko godina nakon toga, 27. siječnja 1929. godine, utemeljeno je prvo društvo Hrvatska žena u Sjedinjenim Američkim Državama, Društvo "Hrvatska žena, Grana br. 1 – Chicago".^[12][13]

Zauzimanjem Marije Kumičić postavljen je kip svećenika Frane Bulića na Marulićevom trgu u Zagrebu, 1935. godine.^[8] Društvo Hrvatska žena podiglo je i spomenike te postavilo spomen-ploče zaslužnim hrvatskim velikanima kao što su: spomenik Prosinačkim žrtvama (30. listopada 1932. godine na Mirogoju),^[15] spomenik Dragutinu Domjaniću (23. svibnja 1936. godine na Tuškancu),^[16] spomenik Eugenu Kumičiću (17. listopada 1937. godine ispred zgrade srednjih škola na tadašnjem Wilsonovom, danas Rooseveltovom trgu), a svojim prilozima pomoglo je u podizanju spomenika kralju Tomislavu ^↓3, Antunu Mihanoviću, Stjepanu Radiću i inima.^[12]

Tijekom svoje djelatnosti Marija Kumičić bila je praćena od starojugoslavenske policije a pisma su joj bila zaustavljana i zadržavana.^[17]

Društvo Hrvatska žena u svim gradovima je zbog svoga izrazitoga domoljublja bilo kažnjavano i zabranjivano a konačni slom i završetak rada bio je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.^[13] Po Zakonskoj odredbi o imovini raspuštenih i preustrojenih društava (N.N., 5. svibnja 1943. godine) društvu Hrvatska žena bile su oduzete prostorije u Zagrebu, u Patačićkinoj ulici br. 1a, i nakon toga Odbor matice društva odlučio se je na likvidaciju (ukinuće društva).^[14] ↓4

Marija Kumičić njegovala je Oca Domovine Antu Starčevića tijekom razdoblja njegove bolesti i sve do njegove smrti 28. veljače 1896. godine. Zajedno sa suprugom Eugenom bdjela je uz bolesničku postelju Staroga i zabilježila je kako su izgledali njegovi posljednji dani.^[18] Nakon smrti Ante Starčevića Starčevićev dom bio je ustrojen kao dioničko društvo a kada se je pojavio problem upravljanja zgradom Marija Kumičić preuzela je to na sebe te je od 1905. godine bila dugogodišnjom upraviteljicom Starčevićeva doma.^[19]

U Starčevićevom domu, u stanu na drugome katu, jedno vrijeme nakon povratka sa studija u Beču i Parizu od 1922. godine do smrti 1928. godine, zajedno s roditeljima živio je blaženi Ivan Merz.^[20][21] Marija Kumičić napisala je (1942. godine) svjedočanstvo o njegovome svetačkome životu i to je svjedočanstvo poslužilo u postupku proglašenja Ivana Merza blaženim.^[8]

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske odlukom "(...) državnog vrha pokrenuto je ukidanje Starčevićeva doma d.d. uz poglavnikovo obrazloženje da su u njemu prevladali oni koji su u prikupljanju dionica “vidjeli unosan posao vlastitog obogaćivanja”, što nije odgovaralo “duhu novog poretka”".^[22] Postavljeni su povjerenici zbog provedbe preuzimanja Doma i njegova stavljanja na raspolaganje Ustaškom pokretu. Bili su to ustaški stožernik Mirko Jerec i Poglavnikov povjerenik Leonardo Grivičić koji su 30. travnja 1941. godine posjetili Mariju Kumičić, pokazujući joj rješenje s potpisom Lovre Sušića, ministra narodnoga gospodarstva.^[22] Nakon posjeta i razgovora s poglavnikom Antom Pavelićem koji je potvrdio odluku o njezinu iseljenju iz Doma ona je to doživjela kao prisilni izgon. Marija Kumičić preselila se je početkom lipnja iste godine, zajedno sa sinom Gjurom, u stan na Trgu kralja Tomislava koji je bio u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i za njega plaćala je najam.^[22] Nakon toga povukla se je iz javnoga rada 30. travnja, na “dan mučeničke smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana”, uz objašnjenje da je u “visokim godinama” objavivši tu svoju odluku u tisku.^[23] No, ipak, povremeno se je javljala svojim prilozima u novinama a držala je i predavanja otvorena za javnost.^[23]

Umrla je u Zagrebu 1945. godine. Pokopana je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkome groblju Mirogoju.^[24]

Još tijekom školovanja počela se baviti pjesništvom pokrenuvši sa svojim školskim kolegicama "literarni klub".^[5] Kasnije objavljivala je i pod pseudonimima: E., E-a, E-a Kumičić, Marija Jurjevna, Enjuška, Enjuškina i Marija Fortuna.^[1][5] Surađivala je u časopisima i listovima kao što su: Iskra, Katolička Dalmacija, Hrvatska, Hrvatsko pravo, Hrvatska Kruna, Novi viek, Prosvjeta i inima.^[25]

»Njezine pjesme, spomenarskoga stila i autobiografskih značajka, uglavnom na tragu sentimentalne preporodne lirike i patetičnoga zanosa, skupljene u zbirkama Pjesme (1903), Zadnje ruže (1913) i Pjesmom kroz život (1940), posvećene su domovini i zavičaju, znamenitim Hrvatima, ljepotama prirode, moralnim vrjednotama te uspomeni na supruga. (...) u proznim djelima poučava hrvatsku mladež, promiče ljubav prema domovini, djelatan i ćudoredan život (Put k pravoj sreći, 1909) te osobne odgojne i domoljubno-političke ideale (Valovi čuvstava, 1911; prvotno u Domaćem ognjištu, 1910–11).«^[1]

Uređivala je književni prilog "Zora" u časopisu Hrvatski modni list.^[8] Po romanu svojega supruga Eugena Kumičića Kraljica Lepa: ili propast kraljeva hrvatske krvi napisala je zajedno s Milanom Ogrizovićem 1905. godine dramatizaciju Propast kraljeva hrvatske krvi: historijska drama u pet činova.^[26] Praizvedba predstave bila je 16. veljače 1905. godine u zagrebačkome HNK.^[26]

Prevodila je s njemačkoga i francuskoga jezika.^[11] Objavljivala je prijevode francuske literature u Domu i svijetu.^[10]

Njezina knjiga Nova zagrebačka kuharica bila je velika uspješnica i tiskana je u više izdanja u nakladničkoj kući Kugli, te poslije i ponovljenih izdanja i prijetisaka.

• Nova zagrebačka kuharica: praktični naputak za kuhanje, pečenje i ukuhavanje: podpuna sbirka najboljih propisa za domaćice i kuharice po Katarini Prato, Saint-Hylaire i drugima i s obzirom na narodna jela / sastavila Marija Kumičić, Knjižara Kugli i Deutsch u Zagrebu, 1888. (2. izpravljeno i pomnoženo izd., 1891.; 3. izpravljeno i pomnoženo izd.; 4. izpravljeno i pomnoženo izd.; izdanja Golden marketing-Tehnička knjiga, 1995., 2005.^[27])
• Za spomenar: mudre izreke iz naše književnosti / pribrala Marija Kumičić, Tisak i naklada knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch), Zagreb, 1896.
• Pjesme: spjevala Marija Kumičić (Enjuškinja), Komisijonalna naklada L. Hartmana (Stjep. Kugli), Zagreb, 1903.^[28]
• Žensko pitanje, Hrvatska pučka knjižica, svezak 1, Hrvatska Čitaonica u Zagrebu (Starčevićev dom), Zagreb, 1903.
• Put k pravoj sreći: iz ljubavi za hrvatsku seljačku mladež, St. Kugli, Zagreb, 1909.
• Valovi čuvstava: pripovijest / napisala Marija Kumičić (Enjuškina), Tiskom Pučke tiskare (E. Demetrović i drug), Zagreb, 1911.
• Zadnje ruže / spjevala Marija Kumičić, Komisijonalna naklada J. Sokol, Zagreb, 1913.
• Govor u spomen stogodišnjice rodjenja dra. Ante Starčevića 23. V. 1923.: na svečanom sielu društva "Hrvatska žena" izrekla Marija Kumičić, Nakladom Društva Hrvatska žena, Zagreb, 1923.
• Književno cvijeće, Društvo Hrvatska žena, Zagreb, 1929.
• Don Frane Bulić: prigodom otkrića spomenika 28. VII. [ i. e. 15. IX] 1935., Društvo Hrvatska žena, Zagreb, 1935.
• Pjesmom kroz život: (daleka sjećanja): zbirka pjesama, Matica društva Hrvatska žena, [Zagreb], 1940.
• Komemorativni govor u spomen 45. obljetnice smrti Oca Domovine dra Ante Starčevića / održala Marija Kumičić na svečanoj matineji Društva "Hrvatska žena", Naklada "Hrvatske žene", Zagreb, 1941.

• Valovi čuvstava, Knjižnica Trnovačka Ruža, knjiga dvadeseta, Ognjište nakladna zadruga, Zagreb, 2012.
• Zlatotvorno selo: istinita pučka pripovijetka, Hrvatska domoljubna knjižnica, knjiga šesta, Ognjište nakladna zadruga, Zagreb, 2013.^[29] (prijevod i prilagodba djela Das Goldmacherdorf Heinricha Zschokkea)

• Društvo "Hrvatska žena" – Baranja Beli Manastir

1. ^↑1 Obitelji Frank i Kumičić bile su vrlo bliske te im se i obiteljske grobnice na Mirogoju nalaze jedna do druge.^[30]
2. ^↑2 "Većina suvremenika, publicista i povjesničara nazivala je članove ČSP-a frankovcima. (...) Zbog povijesne točnosti valja istaknuti da su se sami članovi stranke otpočetka nazivali starčevićancima, a frankovački naziv smatrali su podvalom svojih političkih protivnika."^[31]
3. ^↑3 "sl. 10 (...) Spomenik kralju Tomislavu radio je kipar Robert Frangeš-Mihanović od 1926. do 1935. Spomenik je postavljen u Zagrebu 1947. Društvo Hrvatska žena angažiralo se u prikupljanju materijalnih sredstava za gradnju spomenika. (...)."^[12]
4. ^↑4 Društvo "Hrvatska žena, Grana br. 1 – Chicago" nastavilo je djelovati. "U ljeto 1990. godine u Hrvatsku putuju predsjednica Zlata Ivezic, tajnica Milica Trutin i rizničarka Nevenka Jurković. I nakon pune 43. godine u središnjem hrvatskom gradu, Zagrebu, osnivaju inicijativni Odbor Hrvatske žene u Domovini. Ovo su prva nastojanja i koraci povratka na izvore. U jesen iste godine "Hrvatska žena" po prvi put održava Modnu Reviju koja postaje tradicionalna jesenska manifestacija Društva. Ovom revijom Društvo prikuplja znatna materijalna sredstva koja onda odmah upućuje u domovinu. Mjesec listopad 1990. posebice je važan u povijesti Društva "Hrvatska žena grana broj 1”, Chicago. Naime tada, 25. listopada 1990. predsjednica Društva, gospođa Zlata Ivezić odlazi na osnivačku skupštinu Hrvatske žene u Zagrebu i nosi im znakoviti povijesni dar neizbrisive povezanosti: - izvorni barjak "Hrvatske žene" - grb "Hrvatske žene" - 2,000 dolara pomoći za početak rada".^[32]

• Za spomenar: mudre izreke iz naše književnosti / pribrala Marija Kumičić, elektroničko izdanje izvornika objavljenoga 1896. godine, Digitalne zbirke Knjižnica grada Zagreba, digitalnezbirke.kgz.hr
• Marija Kumičić, na portalu Digitalne zbirke NSK, 5 knjiga i 1 rukopis, digitalna.nsk.hr