Aaliyah (album)

U kolovozu 1996., Aaliyah je objavila svoj drugi studijski album One in a Million, na kojem su glavni suradnici bili Timbaland i Missy Elliott, prethodno nepoznati široj javnosti.^[13] Album je postigao kritički i komercijalni uspjeh te je omogućio Aaliyah da se razvije kao izvođačica i učvrsti svoj status u glazbenoj industriji.^[14][15] Uz to, ponudio je hitove "If Your Girl Only Knew", "One in a Million" i "The One I Gave My Heart To". Tijekom promotivnog ciklusa za One in a Million, Aaliyah je i maturirala.^[16] Nedugo zatim, krenula je s doprinosima filmskim soundtrackovima, od kojih je prvobitno najveći uspjeh doživila pjesma "Are You That Somebody?" (1998.), koju je također producirao Timbaland.^[17] Aaliyah je u međuvremenu krenula s planiranjem svog trećeg studijskog albuma i najavila ga za veljaču 1999.^[18] Međutim, bila je prisiljena odgoditi rad na albumu zbog glavne uloge u akcijskom filmu Romeo mora umrijeti (2000.).^[16] Film joj je značajno podigao ugled, a "Try Again", singl s njegovog soundtracka, postao njen prvi singl koji je dosegao vrh američke ljestvice Billboard Hot 100 i prvi singl u povijesti koji je dosegao vrh te ljestvice isključivo na osnovi radijskog emitiranja, odnosno bez prodaje.^[17][1] S obzirom na to da je Virgin Records izdao soundtrack u suradnji s Aaliyinom izdavačkom kućom Blackground Records—na čelu koje je njen ujak Barry Hankerson—Blackground je ubrzo sklopio distribucijski ugovor s američkom produžnicom Virgin Recordsa, što je značilo da će Virgin (umjesto dotadašnjeg distributera Atlantic Records) izdavati buduće albume Blackgroundovih izvođača, uključujući i Aaliyin treći studijski album.^[19]

Snimanje albuma Aaliyah započeto je 1998.^[20] Aaliyah je bila izvršna producentica albuma, stoga je imala veću kreativnu kontrolu nego na prijašnjim albumima.^[21] Prvobitno je snimila nekoliko pjesama, dvije od kojih s Timbalandom, prije nego što je privremeno obustavila snimanje albuma zbog snimanja filma Romeo mora umrijeti.^[22] Samo dvije pjesme snimljene tijekom tih sesija završile su na konačnom albumu–"Loose Rap" i "Rock the Boat".^[23] Već 1996. Aaliyah je snimila "I Care 4 U", čiji je tekst napisala Missy Elliott za One in a Million, na kojeg pjesma u konačnici nije bila uvrštena pa je sačuvana za Aaliyah.^[1] Tijekom rada na albumu u New Yorku 1999., kontaktirala je Trenta Reznora – frontmena rock benda Nine Inch Nails i jednog od svojih glazbenih idola—zbog potencijalne suradnje; unatoč aktivnim dogovorima, nisu uspjeli uskladiti rasporede, stoga do suradnje nikad nije došlo.^[24] Pjevačica je naumila album završiti do kraja 2000. pa je nastavila njegovo snimanje u Australiji paralelno sa snimanjem filma Kraljica prokletih, počevši tog listopada. Pjesme je većinom snimala noću nakon snimanja filma danju, ali je otkrila da nekim noćima ne bi—zbog prevelikog umora—no vikendima je uvijek uspijevala.^[25] Potpredsjednik Blackground Recordsa i Aaliyin rođak Jomo Hankerson izjavio je kako je trebao potplatiti producente koji nisu htjeli putovati na drugi kraj svijeta, ali da je proces stvaranja albuma bez obzira na to svima bio ugodan.^[26] Prijatelj Barryja Hankersona Jimmy Henchman koordinirao je produkciju Aaliyah i sukladno tome aranžirao krug glazbenika s kojima je Aaliyah surađivala.^[27] Uglavnom su to bili oni pod Blackgroundom, uključujući Bud'du, J. Duba, Rapturea i Erica Seatsa.^[28] Rapture i Seats producirali su i ukomponirali najviše pjesama na albumu–njih šest^[2]–među kojima je i "Rock the Boat", čiji je instrumental Seats zamalo izbrisao jer je prvobitno bio nezadovoljan. Međutim, Static Major čuo je instrumental i krenuo pisati stihove, čime je sačuvao pjesmu od odbacivanja.^[29]

Nakon što je prethodno napisao Aaliyine hitove "Are You That Somebody?" i "Try Again", Static je bio pozvan da bude glavni tekstopisac za Aaliyah; inače je bio dio Aaliyine skupine bliskih prijatelja te je bio zaljubljen u nju.^[30] Smatrao je da je Aaliyah idealna za njegov stil pisanja, dok je ona vjerovala da on može istinito predočiti njene osjećaje.^[30][23] Kantautor suptilno seksualnog karaktera, već 1999. napisao je "Rock the Boat" no Aaliyin menadžment tad je smatrao da ona nije spremna za tako eksplicitne tekstove. Barry Hankerson ipak je kasnije izjavio da je bilo nemoguće naći Staticovo stvaralaštvo uvredljivim, dok je Missy Elliott zaključila da je upravo Static tekstualno uzdigao Aaliyah.^[30] Dok je o tekstovima razgovarala sa Staticom, Aaliyah je od Bud'de tražila savjetovanje oko glazbenog smjera albuma.^[31] Primjerice, tijekom procesa snimanja zanimala ju je scena britanskog žanra UK garage.^[32] Većina pjesama s albuma snimljena je u studiju Sony Music Studios u New Yorku ili u Sing Sing Studios u Melbourneu; "Loose Rap" snimana je u oba. Među ostalim lokacijama bili su Manhattan Center Studios u New Yorku, u kojem je snimljena "More Than a Woman"; Soundtracks Studios u New Yorku, u kojem je snimljena "U Got Nerve"; Westlake Recording Studios u Los Angelesu, u kojem je snimljena "We Need a Resolution"; te Magic Mix Studios i Music Grinder Studios u Los Angelesu, u kojima je snimljena "I Care 4 U".^[2] Timbaland prvobitno nije trebao surađivati s Aaliyah na albumu zbog nesuglasica s Blackground Recordsom. Međutim, po povratku iz Australije, Aaliyah ga je kontaktirala kako bi ga nagovorila da doprinese produkciji, na što je on pristao iz ljubavi prema njoj. Kako se u produkciju albuma uključio tek pretkraj procesa iste, bilo je upitno hoće li uspjeti u roku završiti svoj rad; producirao je tri pjesme koje su završile na albumu.^[31] Nakon što je snimanje filma Kraljica prokletih odužilo period produkcije albuma i dodatno odgodilo njegovo objavljivanje, Aaliyah je završila snimanje njegove posljednje pjesme 9. ožujka 2001.^[33] Pjevačica je navodno snimila dovoljno pjesama za dva studijska albuma no brojne pjesme ostale su neobjavljene zbog različitih unutarnjih nesuglasica između Aaliyine obitelji, menadžmenta i producenata. Ipak, šest takvih pjesama objavljeno je 2002. na Aaliyinom postumnom albumu I Care 4 U.^[34]

Većinski R&B, neo soul i dance-pop album, Aaliyah se sastoji od bržih pjesama pod utjecajem hip-hopa, funk pjesama srednjeg tempa te balada s odrazom starinskog soula.^{[35][36][5][10]} Uz navedene žanrove, instrumentacije pjesama integriraju i glazbu Srednjeg istoka, alternativni rock te Latino timbar.^[37][38][39] Produkcija albuma obuhvaća sintesajzerske melodije, elektroničke bubnjeve, iskrivljenu gitaru, staccato aranžmane te slojevite, ekscentrično izmanipulirane vokale.^[40][32][10] Urednik britanskog časopisa NME John Mulvey zvuk albuma nazvao je suptilnim te napisao da mu fali "bombastičnosti i histrionizma".^[8] U istom časopisu, Alex Needham usporedio je visokofrekvencijsku produkciju albuma s dub glazbom i "mračnim" dance stvaralaštvom američkog repera Dr. Drea i britanskog sastava Massive Attack.^[32] U svom osvrtu za AllMusic, Stephen Thomas Erlewine napisao je da, za razliku od pjevačica poput Macy Gray i Jill Scott, Aaliyah nije pokušavala pronaći dodirnu točku s klasičnim soulom nego je na suvremen i nekonvencionalan način eksperimentirala s glazbenim stilovima različitih kultura.^[3] Neki kritičari takvo su eksperimentiranje usporedili s albumima Stankonia (2000.) američkog dua Outkast, Lovers Rock (2000.) britanskog benda Sade te Miss E... So Addictive (2001.) Missy Elliott.^[10][11] Album se tekstualno dodiruje tema koje se tiču različitih situacija u romantičnim vezama, kao što su zaljubljenost, konflikt i nevjera.^[40] Suptilan i vedar humor i prethodno navedena ekscentrična vokalna manipulacija kontrast su temama poput srcoloma i erotike.^[10] Urednik web-stranice Citysearch Justin Hartung napisao je kako album tematski "preobražava zbunjenost mlade odraslosti u uzbudljivu slobodu",^[41] dok je urednik Billboard-a Rashaun Hall primijetio da svaka pjesma posjeduje pojedinačni emocionalni identitet, što prati žanrovsku raznolikost albuma.^[42] Aaliyah je na albumu pjevala suzdržanim sopranom.^[43][44] Kritičari su uočili da se Aaliyah više usredotočuje na Aaliyino pjevanje od njenih prijašnjih albuma te da je njen glas ključan za adekvatnu predodžbu osjećaja unutar svake pjesme.^[20][45][12] Primjerice, balade "Never No More", "I Care 4 U" i "I Refuse" otpjevane su potresno, kako bi se izrazile melankolija i bol,^[10] dok je "Rock the Boat" izvedena zadihano, kako bi se dočarala njena erotska tematika.^[10] Pjevačica je u jednom intervjuu izjavila kako album smatra odrazom sebe kao mlade odrasle osobe i zrele umjetnice, zbog čega ga je i nazvala po sebi.^[46]

Aaliyah započinje s "We Need a Resolution", na kojoj se Aaliyah i Timbaland nalaze u ulozi para čijoj se pasivno agresivnoj vezi bliži kraj.^[11] Žanrovski, pjesma se svrstava u alternativni R&B, hip-hop i electro, a protežu se i utjecaji bliskoistočne glazbe; rad orgulja uspoređen je sa soundtrackovima horor filmova.^{[11][47][48][49][50]} "Loose Rap", na kojoj gostuje kantautor Static, primjer je atmosferične produkcije na albumu te inkorporira zvuk electronice, a upućena je zavidnim udvaračima koji na nemaštovit način pokušavaju prići Aaliyah iako su prethodno tračali o njoj.^{[51][11][52][53]} "Rock the Boat" minimalistička je pjesma umjerenog tempa i sintesajzerske produkcije, koja sadrži elemente karipske glazbe i funka 1970-ih.^[54][10][51] Aaliyah kroz stihove svom fiktivnom ljubavniku tumači kako je pravilno seksualno zadovoljiti te, između ostalog, orgazam uspoređuje s učinkom opijata.^[53] "More Than a Woman" brza je pop, electro i hip-hop pjesma gustog aranžmana koji sadrži digitalne žice, sintetički bas i gibak ritam.^[55] Protagonistkinja pjesme svom odabraniku obećava da posjeduje sve kvalitete koje bi u ženi mogao tražiti.^[21] "Never No More" kombinira elemente tradicionalnog soula i modernog hip-hopa uz aranžman različitih glazbala sa žicama, dok tematski prati protagonistkinju koja se suprotstavlja zlostavljački nastrojenom partneru.^[11][31][56] Na baladi "I Care 4 U", Aaliyah se obraća prijatelju slomljenog srca i istovremeno se suočava sa svojim neuzvraćenim osjećajima prema njemu.^[57] Instrumentacija neo soul pjesme obuhvaća beatbox i električni glasovir.^[55] Drum and bass i hip-hop pjesma "Extra Smooth" proziva nasrtljive udvarače, a Static ju je napisao inspiriran šaljivim razgovorima koje je vodio s Aaliyah o sličnim muškarcima.^[10][31] "Read Between the Lines" suvremena je samba pjesma s latino perkusijom koja tematski obrađuje suočavanje s nevjernim partnerom.^[58] Ta tema proteže se i na pjesmu "U Got Nerve", koja stilski spaja elektroničku dance glazbu s R&B-jem.^[53][36][59] Barokna R&B balada "I Refuse" govori o ostavljanju psihički manipulativnog partnera.^[8][53] Njen instrumentalni aranžman opisan je kao "teatralna orkestracija" glasovira, gitara i žičnih instrumenata.^[11] Minimalistička R&B pjesma "It's Whatever" prožeta je utjecajima glazbe 1980-ih, a sadržajno ne precizira točnu interpretaciju svoje teme odnosa između dvoje ljudi.^[51][11][57] "I Can Be" skladba je intenzivnog rock zvuka koja Aaliyah prikazuje u ulozi ljubavnice nevjernog čovjeka koja želi postati njegova jedina djevojka.^[29][23] Protagonistkinja "Those Were the Days" bezosjećajno ostavlja partnera koji je prestao zadovoljavati i pokazivati zanimanje za nju.^[60] Album završava s "What If", skladbom koja se svojim detroitskim techno i industrijskim rock zvukom pod utjecajem heavy metala žanrovski značajno izdvaja od ostatka albuma.^[54] Aaliyah na pjesmi bijesno prijeti nevjernom partneru, kao i drugim muškarcima nalik njemu; agresivni stihovi upućuju, između ostalog, i na ubojstvo.^[53][54]

"Prvi put sam se suočila sa zmijama kad sam bila u Australiji i radila fotografiranje za album. Upotrijebili smo pet pitona tijekom sesije. Prvobitno sam bila malo nervozna, ali čim sam ih počela držati, potpuno sam se zaljubila i osjetila afinitet prema njima. Veoma su misteriozna bića. Žive u samoći, a postoje razdoblja i u mom životu kad bih htjela biti sama. Postoje razdoblja tijekom kojih ne mogu shvatiti samu sebe. Mislim da su zmije veoma kompleksna bića, ali istovremeno i seksi. Zbog toga odlično predstavljaju Aaliyah. Opasne su, ali veoma lijepe. Zamislila sam da bi one mogle biti životinje koje predstavljaju mene na ovom albumu pa sam tu temu htjela provući od fotografije kroz videospot [za "We Need a Resolution"] i vjerojatno cijeli projekt." —Aaliyah o uporabi zmija u vizualnom identitetu albuma.^[61]

Uoči početka promotivnog ciklusa za Aaliyah, pjevačica je prošla kroz značajnu promjenu u imidžu. Svoj prijašnji stil, koji je okarakteriziran kao samozatajan i androgin, učinila je ženstvenijim i senzualnijim, čime je postala svojevrsni seks-simbol; ta tranzicija uspoređena je s onom iz djevojke u ženu, koja se odražavala i kroz Aaliyino stvaralaštvo. Promjena u imidžu očitovala se i kroz učestalije nošenje odjevnih predmeta dizajnera kao što su Roberto Cavalli i Giorgio Armani u spotovima i promidžbenim aktivnostima.^[62] U periodu koji je prethodio objavljivanju albuma, Aaliyah je organizirala sesije fotografiranja s poznatim fotografima kao što su Jeff Dunas, David LaChapelle, Jonathan Mannion i Albert Watson, čije su fotografije iskorištene za vanjski i unutrašnji omot albuma.^[2] Tijekom sesije s LaChapelleom, Aaliyah se slikala s pet pitona, što joj se toliko svidilo da je pitone uklopila i u spot za "We Need a Resolution"; u intervjuu za MTV izjavila je kako pitone smatra predstavnicima albuma, kao i same sebe u životinjskom obliku.^[61]

Dizajner omota Warren Fu je, usprkos tome što su mu se najviše sviđale Mannionove fotografije, za naslovnicu omota izabrao Watsonovu fotografiju na kojoj Aaliyah gleda izravno u kameru. Naveo je kako je simetrična kompozicija slike bila razlog zašto je odabrao, kao i to što simbolizira Aaliyino sazrijevanje i promjenu imidža. Aaliyah je također od svih ponuđenih izabrala tu fotografiju i složila se s njegovim idejama.^[63] Kritičari su primijetili da na naslovnici Aaliyah ne nosi naočale, za razliku od naslovnica prethodnih albuma, što je interpretirano kao Aaliyino oslobađanje i otkrivanje istinske srži u skladu s eponimnim nazivom albuma.^[51] S obzirom na to da su naslovnica i cjelokupni omot obojani u crveno, album se kolokvijalno naziva i The Red Album.^[64] Na ograničenom broju reizdanja, omot je bio obojan u smeđe ili u bijelo,^[65][66] dok je na jednom digitalnim izdanju iz 2021. naslovnica prikazana u stvarnim bojama bez toniranja.^[67] Fu je uoči početka promocije albuma također dizajnirao i animeom inspiriranu reklamu za album koja prikazuje Aaliyah u animiranom obliku kako vozi motocikl velegradom, što je kasnije u igranom obliku prikazano u spotu za "More Than a Woman".^[68] Prizor iz reklame upotrijebljen je kao naslovnica omota specijalnog izdanja albuma.^[69]

U travnju 2001., američki časopis Billboard najavio je izlazak albuma, čiji je naziv tad još uvijek bio nepoznat, za 5. lipnja.^[70] Aaliyah je otkriven kao naziv u svibnju, kad je najavljeno da je album odgođen za dva tjedna od prethodnog datuma,^[71] prije nego što je bivao ponovno odgođen, za 17. srpnja–što mu je bio konačni datum izlaska u Sjedinjenim Američkim Državama.^[56][72] Prethodno je bio pušten u prodaju u drugim državama, s početkom u Japanu 7. srpnja.^[72] Prvih milijun primjeraka albuma u Sjevernoj Americi sadržavalo je skrivenu pjesmu "Messed Up",^[1] dok je izdanje za ostale dijelove svijeta sadržavalo prijašnji singl "Try Again" kao bonus pjesmu.^[73] Aaliyah je album promovirala brojnim medijskim nastupima,^[74] a planirala je krenuti i na turneju.^[75] Tijekom ljeta 2001., pojavila se na naslovnicama časopisa NME, Vibe, Mixmag i i-D, koje su bile popraćene intervjuima unutar časopisa.^{[32][20][76][77]} S pjesmom "More Than a Woman" nastupila je 18. srpnja na američkoj jutarnjoj razgovornoj emisiji Live with Regis and Kelly te 25. srpnja na večernjoj The Tonight Show with Jay Leno, što je bio njen posljednji nastup uživo.^[78]

Nakon Aaliyine smrti, Aaliyah je bivao reizdan u različitim formatima. U rujnu 2001., specijalno izdanje koje je sadržavalo bonus DVD s spotovima i snimkama iza scena–i koje je prvobitno izašlo simultano sa standardnim izdanjem albuma u SAD-u–objavljeno je i u drugim državama.^[1][79] Album je zatim u određenim državama bio reizdan s tri dodatne, postumno objavljene pjesme, s početkom u veljači 2004.^[80] Nakon što je zbog unutarnjih sporova između Aaliyine obitelji i menadžmenta album godinama bio nedostupan za prodaju–kao i većina Aaliyine diskografije–reformirani Blackground Records odlučio ga je reizdati uoči 20. godišnjice Aaliyine smrti. Odluka se protivila željama Aaliyinih nasljednika, koji su taj potez nazvali "nesavjesnim pokušajem objavljivanja Aaliyine glazbe bez ikakve transparentnosti ili potpunog polaganja računa".^[81] Unatoč tome, album je ponovno objavljen na fizičkim formatima i po prvi put učinjen dostupnim za internetski prijenos 10. rujna 2021.^[82]

Usprkos najavi objavljivanja pjesme "Loose Rap" kao najavnog singla Aaliyah i snimanja spota za istu u ožujku 2001.,^[33] "We Need a Resolution" odabrana je kao najavni singl nakon što je njen producent i gostujući izvođač Timbaland ipak uspio u roku završiti svoj rad na albumu.^[31] Nakon premijere popratnog spota u travnju,^[83] "We Need a Resolution" službeno je puštena na američke radijske postaje 15. svibnja.^[84] Iako je sama pjesma doživjela kritičku hvalu,^[85][7][86] izbor nje za najavni singl naišao je na kritike.^[87] Komercijalno, singl nije ostvario uspjeh svojih prethodnika. Na glavnoj američkoj ljestvici singlova Billboard Hot 100, pjesma se plasirala tek na 59. mjestu,^[88] dok je na ljestvici Hot R&B/Hip-Hop Songs dosegla 15. mjesto.^[89] Ni u drugim državama nije postigla značajan uspjeh, najviše se plasiravši u Ujedinjenom Kraljevstvu na 20. mjestu i Kanadi na 26. mjestu.^[90][91] Paul Hunter, koji je prethodno režirao Aaliyine spotove za singlove "Got to Give It Up" i "One in a Million",^[92] režirao je popratni spot za "We Need a Resolution".^[74] Spot prikazuje Aaliyah u različitim futurističkim prostorijama i scenarijima, između ostalog u zmijskom leglu ispunjenom pitonima, unutar mobilne kapsule te lebdeći nad podom meditacijske sobe dok sluša glazbu.^[93]

Uoči biranja drugog singla Aaliyah, došlo je do nesuglasica između Aaliyah i njenog menadžmenta. Njena izdavačka kuća Blackground Records htjela je objaviti "More Than a Woman" kao drugi singl, dok je Aaliyah inzistirala na "Rock the Boat".^[63] Posljedično, "Rock the Boat" je objavljena kao drugi singl u SAD-u i Australiji,^[94][95] dok je "More Than a Woman" objavljena kao drugi singl u Europi.^[96] "Rock the Boat" puštena je na američke radijske postaje 21. kolovoza 2001.^[94] Snimanje spota započelo je dan kasnije te je tijekom istog Aaliyah otputovala na Bahame kako bi tamo snimila većinu spota.^[97] Po povratku u SAD 25. kolovoza, zrakoplov u kojem je bila Aaliyah i sedmero članova njenog tima srušio se nedugo nakon polijetanja, odnijevši živote Aaliyah i svih ostalih putnika.^[98] "Rock the Boat" već je prethodno bila pozitivno kritički primljena,^[7][10] a neposredno nakon Aaliyine smrti njena rotacija na radio postajama drastično je porasla,^[99] što ju je u nekoliko tjedana dovelo do 14. mjesta na Billboard Hot 100 i drugog na Hot R&B/Hip-Hop Songs.^[88][89] Nakon što je izdana kao treći i posljednji singl s albuma u Europi,^[100] u top 10 je uspjela ući u Nizozemskoj,^[101] dok je u Ujedinjenom Kraljevstvu dosegla 12. mjesto.^[90] Na dodjeli nagrada Grammy 2002., pjesma je bila nominirana za najbolju žensku R&B vokalnu izvedbu.^[102] Popratni spot, kojeg je režirao Hype Williams, prikazuje Aaliyah u morskom ambijentu–na plaži, na katamaranu i pod vodom;^[103] na dodjeli nagrada MTV Video Music Awards 2002. bio je nominiran za najbolji R&B video.^[104]

"More Than a Woman" postumno je objavljena kao drugi singl Aaliyah u Europi 4. rujna 2001.^[96] Isključivo u Francuskoj, u prodaju je puštena kao dvostruki singl zajedno s pjesmom "I Refuse".^[105] Prikupila je većinom pozitivne kritičke komentare.^[8][64][86] Postigla je najveći komercijalni uspjeh među singlovima s albuma, plasirajući se na vrhu ljestvica singlova u Hrvatskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu;^[106][90] u Ujedinjenom Kraljevstvu postala je prvi singl ženskog izvođača koji je postumno dosegao prvo mjesto.^[107] Pjesma je u SAD-u kao treći i posljednji singl s albuma puštena na radijske postaje 30. travnja 2002.^[108] U tom periodu, dosegla je 25. mjesto na Billboard Hot 100 i sedmo na Hot R&B/Hip-Hop Songs.^[88][89] Na dodjeli nagrada Grammy 2003., bila je nominirana za najbolju žensku R&B vokalnu izvedbu.^[102] Dave Meyers režirao je popratni spot za "More Than a Woman", koji pjevačicu prikazuje kako se motociklom vozi po Los Angelesu te kako pleše i izvodi pjesmu u prostorijama koje su prikazane kao da se nalaze unutar mehanizma samog motocikla.^[64] Iako pjesma "I Care 4 U" nije objavljena kao singl s Aaliyah, imala je snažnu radijsku rotaciju nakon Aaliyine smrti pa je dosegla 16. mjesto na Billboard Hot 100,^[88] nakon čega je u travnju 2003. izdana kao singl s istoimenog postumnog kompilacijskog albuma.^[109]

Po izlasku, Aaliyah je prikupio odlične ocjene i osvrte većine kritičara, najviše zbog svoje zvučne jedinstvenosti u odnosu na albume drugih izvođača tog vremena i razvitka Aaliyinog umjetničkog izričaja.^[110] Na web-stranici Metacritic, koja albumima dodjeljuje zbirne ocjene utemeljene na osvrtima profesionalnih kritičara, album ima prosjek 76 od 100, utemeljen na 14 osvrta.^[111] Urednik časopisa Billboard Rashaun Hall opisao je album kao "zvučno raznolik set na kojem svaka pjesma ima pojedinačnu emociju".^[42] Za The Guardian, Michael Odell napisao je da je album besprijekoran spoj pop glazbe i R&B-a te da je redefinirao pojam R&B-a, pohvalivši uz to Aaliyino pjevanje.^[6] U osvrtu za američki dnevni list Chicago Tribune, Brad Cawn usporedio je Aaliyinu staloženost sa Sade Adu, a pustolovnost s Missy Elliott, te album žanrovski opisao kao "cool i blještava neo soul glazba jednakih količina stava i harmonije te potpuno savršenstvo urbane glazbe".^[112] Russell Baillie u članku novozelandskih novina The New Zealand Herald nazvao je album "kohezivnim, detaljnim i razoružavajuće primamljivim".^[113] Britanski novinar Simon Price za The Independent napisao je da je album "dokaz da je crni pop avangarda".^[114] U osvrtu za The A.V. Club, Nathan Rabin istaknuto je kako album uspostavlja Aaliyah kao značajnu umjetnicu čiji je suradnici ne zasjenjuju.^[40]

Urednik američkog časopisa Rolling Stone Ernest Hardy nazvao je Aaliyah "gotovo besprijekornom deklaracijom snage i neovisnosti".^[10] Joshua Clover za časopis Spin proglasio je album Aaliyinim najbitnijim te dodao kako je "investicijom zvučnih schemi s hitnošću i emocionalnom zamršenošću" Aaliyah od producentskih "formalnih finesa" napravila umjetničko djelo.^[12] Urednik britanskog časopisa NME John Mulvey nazvao je album gracioznim no napisao je da je više zadovoljavajuć nego izvanredan,^[8] s čime se složio urednik časopisa Q.^[9] Craig Seymour za Entertainment Weekly napisao je da neke pjesme nadilaze Aaliyine vokalne mogućnosti, ali da Aaliyah bez obzira na to vješto prikazuje tematiku pjesama.^[5] Za The Village Voice, Robert Christgau napisao je da je pjevačica "ponosan rob ritmu" te istaknuo "We Need a Resolution" i "U Got Nerve" kao najbolje pjesme.^[115] Connie Johnson iz Los Angeles Times nije bila oduševljena albumom, nazvavši njegovu produkciju neavanturističkom te tekstove plitkima.^[7] Recenzent za E! album je negativno usporedio s Aaliyinim prijašnjim izdanjima no utvrdio je da gura granice Aaliyinog glasa i dobi te pohvalio žanrovsku raznolikost.^[4] Luke McManus iz irske medijske kuće RTÉ kritizirao je duljinu albuma, ali ga je svejedno nazvao najboljim R&B albumom 2001. i pohvalio njegove tekstove.^[86]

U Sjedinjenim Američkim Državama, Aaliyah je sa 187 000 primjeraka prodanih u prvom tjednu debitirao na drugom mjestu ljestvica Billboard 200 i Top R&B/Hip-Hop Albums datiranih 4. kolovoza 2001., iza albuma Songs in A Minor Alicije Keys.^[135] Prodaja albuma zabilježila je pad od 47% u drugom tjednu te se album s drugog spustio na peto mjesto.^[136] Trend pada nastavio se tijekom narednih nekoliko tjedana no album se bez obzira na to u prvom mjesecu prodao u 447 000 primjeraka.^[137][138] Nakon Aaliyine smrti 25. kolovoza, prodaja albuma doživjela je drastičan porast te se album uzdigao s 19. na prvo mjesto Billboard 200, s 305 500 prodanih primjeraka tijekom prvog cijelog tjedna nakon Aaliyine smrti.^[139] Osim što je album postao Aaliyin prvi koji je dosegao vrh Billboard-ove ljestvice, postao je i prvi album koji je postumno dosegao prvo mjesto od Double Fantasy (1980.) Johna Lennona.^[139] Još je dva tjedna proveo u top 10, tijekom kojih mu je sveukupna prodaja dosegla milijun primjeraka.^[140][141] 27. veljače 2002., Udruženje diskografske industrije Amerike albumu je dodijelilo dvostruko platinastu nakladu;^[142] album se u SAD-u do prosinca 2009. prodao u 2.6 milijuna primjeraka.^[143] Nakon reizdanja u rujnu 2021., ponovno je ušao na Billboard 200, plasiravši se na 13. mjestu;^[144] na ljestvici je sveukupno proveo 69 tjedana.^[145]

U Kanadi, Aaliyah je debitirao na devetom,^[146] a neposredno nakon Aaliyine smrti plasirao se na šestom mjestu.^[147] Kanadsko udruženje diskografske industrije dodijelilo mu je platinastu nakladu u travnju 2002.^[148] U Ujedinjenom Kraljevstvu, album je po izlasku debitirao na 25. mjestu.^[149] Nakon što je "More Than a Woman" dosegao vrh ljestvice singlova, album se u siječnju 2002. plasirao na petom mjestu,^[150] dok je na ljestvici R&B albuma dosegao vrh.^[151] Britanska fonografska industrija albumu je 2003. dodijelila platinastu nakladu.^[152] Značajan uspjeh Aaliyah je postigao i u Južnoj Africi, gdje se plasirao na prvom mjestu i zaradio trostruko platinastu nakladu.^[153] U top 10 se također plasirao u Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Švicarskoj.^[154] Album je postigao manji uspjeh u državama Oceanije, plasiravši se tek na 41. mjestu u Australiji i na 25. mjestu u Novom Zelandu.^[154] U Japanu, dosegao je 17. mjesto na ljestvici albuma i zaradio zlatnu nakladu.^[155][156] Album je bio 34. najprodavaniji na svijetu 2001.^[157] Do kolovoza 2012., Aaliyah se prodao u 13 milijuna primjeraka širom svijeta.^[158]

Aaliyah je, uz njenu razvijajuću glumačku karijeru, pridonio porastu Aaliyinog ugleda i komercijalnog uspjeha.^[34] Urednik AllMusica Steve Huey album je nazvao "besprijekornim" i napisao da je "dovršio remont Aaliyinog imidža u senzualnu, ali osjetljivu odraslu osobu",^[16] dok ga je viši urednik Stephen Thomas Erlewine nazvao "iskazom zrelosti i zadivljujućim umjetničkim skokom naprijed".^[3] Daryl Easlea za BBC napisao je da Aaliyah prijašnja dva pjevačičina albuma, usprkos njihovom uspjehu, čini "vježbama u juveniliji".^[37] Za digitalni časopis PopMatters, Quentin B. Huff utvrdio je da je Aaliyah na albumu upotrijebila svoj glas da komplimentira inovativnu produkciju glazbe s više raznolikosti, uvjerljivosti i uspjeha nego ikad prije, dodavši da je pjevačica s albumom opovrgnula sumnje oko toga kako bi nastavila stvarati glazbu usporedno s glumačkom karijerom.^[64] U knjizi osvrta na albume The New Rolling Stone Album Guide (2004.), Keith Harris napisao je da je s albumom Aaliyah "izrasla iz studijske marionete u moćni R&B arhetip".^[39]

Aaliyin povratak na glazbenu scenu s albumom poklopio se s najvišim stupnjem aktivnosti u suvremenom R&B-ju, kao i s popularnošću žanra neo soul, ranih 2000-ih.^[37] Stasia Irons iz medijske organizacije NPR utvrdila je da je album "postao katalizator i most koji je stvorio glatki prijelaz iz R&B stila 90-ih u moderni PBR&B".^[132] Erlewine je izjavio kako je Aaliyah jedan od najboljih "urbanih" soul albuma svog vremena, dok ga je urednik novina The Guardian nazvao vrhuncem "zlatnog doba R&B-ja", koje je naveo kao period prijelaza s 20. na 21. stoljeće.^[3][129] Urednik časopisa Vibe Jon Caramanica nazvao je album "možda i najboljim soul albumom mladog tisućljeća", ali i nadodao kako je album redefinirao svoju kategoriju s glazbom koja je "konstruktivno odvažna i koncepcijski prekrasna".^[44] Britanski novinar Alexis Petridis napisao je da je Aaliyah svoje najprivlačnije pjesme snimila upravo u onom razdoblju kad su R&B i hop-hop demonstrirali najviše kreativnosti u popularnoj glazbi.^[159]

Kritičari su također ustanovili da je album pomogao popularizirati produkciju pod utjecajem hip-hopa u R&B glazbi 2000-ih te da je djelovao na nastanak novog vala izvođača progresivnog soula.^[51] Micha Frazer-Carroll za The Independent istaknula je kako su izvođačice poput Destiny's Child, Ashanti, Amerie i Cassie postigle komercijalni uspjeh uvođenjem "idiosinkrazijskog zvuka" Aaliyah u vlastita stvaralaštva, dok je Aaliyino "sniženo vokalno fraziranje" uspostavilo novi trend stoičkog umjetničkog izričaja u R&B-ju iz kojeg su proizašli izvođači poput Ciare i Rihanne.^[160] Timbalandov komercijalni uspjeh s izvođačima pod utjecajem R&B-ja, poput Justina Timberlakea i Nelly Furtado, pripisao se njegovoj produkciji na albumu; Rebecca Nicholson za The Guardian je napisala da on od Aaliyah nije producirao ništa ni približno zvučno zapanjujuće.^[161] Urednica časopisa Q Eve Barlow albumu je pripisala "stvaranje shematskog plana koji se može čuti u pop glazbi i [2011.]" te kao primjere navela Beyoncé, The Weeknda, indie pop sastav The xx i indie rock bend Gossip.^[162] Urednica internetske publikacije Pitchfork Rawiya Kameir istaknula je i utjecaj kojeg su višedijelne harmonije prisutne na albumu imale na stvaralaštvo Solange.^[110] Britanska organizacija Official Charts Company album je deklarirala jednim od najutjecajnijih R&B albuma modernog vremena te ukazala na utjecaj kojeg je imao na izvođače poput Beyoncé, Franka Oceana i Janelle Monáe.^[163]

Zasluge su preuzete iz bilješki unutar omota Aaliyah.^[167]

• Aaliyah na Discogs-u (popis izdanja)
• Aaliyah na Acclaimed Music-u (popis ocjena)
• Službena web-stranica