Škriljevac

Škriljevac je vrsta stijene. Škriljevcima je osnovna značajka poredansot minerala u usporednim nizovima (posljedica metamorfizma) stijene. Nastaje pod utjecajem visokih temperatura, tlaka i deformacija. U procesu dugom milijunima godina škriljevac nastaje iz najfinijeg glinenog blata. Tako se formira tipična struktura škriljevca uz prisutnost slojeva tinjca.^[1][2] Zbog toga ima dobru fisibilnost i postojanost na vremenske utjecaje. Škriljevci su krupnozrnatiji, jedno od njihovih svojstava jest i pločasto kalanje.^[2]

Cijenjen kao građevinski materijal još u antici. Postoje dokazi da su upravo stari Rimljani koristili škriljevac. Srednji vijek donosi uporabu škriljevca za pokrivanje dvoraca, crkva, bogataških kuća s rešetkastom drvenom konstrukcijom bogataša. Posljednjih trideset godina škriljevac doživljava renesansu nakon što je bio zaboravljen.^[1] Vrlo je cijenjen u Njemačkoj. Vadi ga se u gorju Eifel u suvremenim rudnicima, a zbog naglo narasle potražnje cijene škriljevca naglo su skočile.^[3] Danas se na njemačke krovove postavlja oko pet milijuna četvornih metara škriljevca, dok je pred kraj sušnog razdoblja to bilo samo 150.000 četvornih metara.^[1]

Glineni škriljevac sitnozrnata je klastična sedimentna stijena, uglavnom je sastavljena od kremena, minerala glina, feldšpata, hidrotinjaca, a sadržava i vapnenac, željezne okside, organske tvari. lako se cijepa u tanke pločice i primjenjuje se kao krovopokrivni materijal.^[4]

Naftni škriljevac dobar je izvor nafte. Riječ je o sitnozrnatoj crnoj ili tamnosivoj stijeni. Sadrži puno organske tvari koja je dosegnula niži stupanj dozrijevanja, ali nije se još pretvorila u naftu.^[5] U Europi je proizvodnja nafte iz škriljevca u povojima dok u SAD polovinu svoje nafte dobivaju iz nekonvencionalnih izvora među koje pripada i naftni škriljevac. Na svijetu je više od 600 poznatih nalazišta ovakvoga škriljevca. SAD, Rusija i Brazil imaju 86 posto resursa. Prema smatranjima većine stručnjaka, ekonomski isplativa nalazišta nalaze se u 33 zemlje.^[6] Estonija preradi više od 17 milijuna tona uljnih škriljevaca godišnje, od toga proizvede 95 % električne energije koju potroši i dobije 400.000 tona nafte.^[6] U Hrvatskoj ima naftnog škriljevca, ali ga se ne vadi jer Ministarstvo gospodarstva još uvijek nije izdalo dozvolu za istraživanje. Nekonvencionalna ležišta su u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Konkretno, u Panonskom bazenu, u Savskoj i Dravskoj potolini.^[7]

Uljni škriljevac jest glinovita sedimentna stijena koja u petrografskom smislu ne pripada škriljevcima kao metamorfnim stijenama. Uljni škriljevac sadrži 10 % - 30 % kerogena, fosilne organske tvari u kojoj ima bitumena ili teško hlapljivih ulja. Destilacijom se mogu dobiti ugljikovodici.^[8]

Kloritski škriljevac javlja se kao umetak u tinjčevim škriljevcima i filitima.^[9]

Bakreni škriljevac nastaje taloženjem iz površinskih voda i čini sedimentna metalna rudna ležišta.

Zeleni škriljevac, metamorfna stijena, škriljave teksture i zelene boje, tvori jezgru Medvednice.^[10]

Moslavačka gora sadrži biotitski škriljevac, metamorfnu stijenu škriljave teksture, u mineralnom sastavu stijene dominira biotit.^[11]