Marko Marulić (lat.Marcus Marulus Spalatensis) (Split, 18. kolovoza1450. – Split, 5. siječnja1524.) bio je hrvatskiknjiževnik i kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodijeva i etnik Splićanin. Ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.[1]
Prva uporaba riječi psihologija pripisuje se Maruliću u njegovu djelu Psichiologia de ratione animae humanae.[4]
Vodi se kao sluga Božjimjesne splitske Crkve, a nadbiskup Frane Franić pokrenuo je za njega svojedobno postupak beatifikacije, koji je zbog neimenovanja postulatora još uvijek neaktivan. Veličinu Marulićeva stvaralaštva potvrđuje činjenica da je Thomas More čitao Marulićev Evanđelistar (1516.) u tamnici neposredno prije smrti te da je Franjo Saleški uvijek sa sobom nosio Marulićevo djelo Institucije (1506.).[5]
Marko Marulić rođen je 1450. godine u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. godine nazivala i Pecenić ili Pečenić.[10] Oblik Marulić nalazi se u Juditi. Negovi roditelji bili su Nikola i Dobrica rođena Obirtić (Alberti).[11] Oba su mu roditelja bila pripadnici uglednih plemićkih obitelji. Marulić je bio najstariji od šest sinova i dviju kćeri. U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se točno gdje je studirao, prema nekim pretpostavkama u Padovi. Bavio se odvjetništvom u rodnome gradu i obavljao razne gradske dužnosti: egzaminatora (ispitivača)↓1, sudca, izvršitelja oporuka, svjedoka pri nagodbama i ugovorima, zastupnika u parnicama i tužitelja.[11] Središnja je osoba splitskoga humanističkoga kruga.[2][3]
O Marulićevim su se mladenačkim godinama stvorila dva oprečna mišljenja: s jedne je strane Frano Božićević Natalis u Marulićevu životopisu napisao da je u mladosti živio raskalašeno. Prema drugoj je priči Marulić od početka živio poluisposničkim životom.
Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima protiv Turaka. I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem. Hrvati su mu glavni predstavnici borbe protiv Osmanlija, pa poimence Ugre i ne spominje u svojoj pjesmi Molitva suprotiva Turkom. Povremeno je putovao u Mletke i Rim, a neko je vrijeme proveo na Šolti, u Nečujmu, što u Ribanju i ribarskom prigovaranju spominje i Petar Hektorović.
Marulića se naziva ocem hrvatske književnosti, učenim pjesnikom, poeta doctus te kršćanskim pjesnikom, poeta christianus. Životopis mu je napisao Frano Božičević Natalis, nazvan Vita Marci Maruli Spalatensis (hrv. Život Marka Marulića Splićanina).
Umro je u Splitu 1524. godine, a pokopan je u splitskoj crkvi sv. Frane.
Marulić preuzima srednjovjekovne sadržaje, ali postavlja ih u nove oblike, vjerojatno utjecajem pokreta laičke pobožnosti, tzv. devotio moderna. Marulićeva povezanost s hrvatskom srednjovjekovnom književnom baštinom očituje se u odjecima glagoljičkePariške pjesmarice u njegovim stihovima.[12]
Pisao je prozna i pjesnička djela na latinskome i hrvatskome jeziku. Kao kršćanski humanist nastojao je uskladiti antičku mudrost i poetiku s biblijskim profetizmom i kršćanskom duhovnošću. U svojim djelima nadahnjivao se Biblijom i hagiografijom, antičkim klasicima i crkvenim ocima, suvremenim zbivanjima i kršćanskim moralnim načelima. Europsku, ali i svjetsku slavu stekao je duhovnim i moralističkim spisima na latinskom jeziku koji su u 16. i 17. stoljeću doživjeli brojna izdanja i prijevode i bili medu najčitanijim onodobnim duhovnim djelima. Glavni je predstavnik religioznog nadahnuća među humanistima.[13]
Marko Marulić u doba turskih napada na dalmatinske gradove piše djelo Judita, kojim želi ohrabriti Splićane i građane ostalih dalmatinskih gradova da se odupru osmanlijskoj opasnosti. Sredinom travnja 2019. godine franjevci opservanti u samostanskoj knjižnici pronašli su trideset knjiga Marka Marulića, među njima i inkunabule (knjige tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija. Nađeno je trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različita sadržaja: nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine i dr. Uočio se i Marulićev sitnoslikarski dar jer su u knjigama pronađeni brojni crtani ukrasi, manicule i vitice, inicijali i dva veća crteža. Vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić. Djela su otkrivena nakon što se nedavno prije otkrića prionulo sistematizaciji knjižnica i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića. Dotad su djela bila klasificirana po sustavu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Uime franjevaca opservanata bili su zaduženi fra Šime Škibola i Bernardin Škunca te jedna knjižničarka. Znali su da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje knjižnice. Dolaskom Zvonka Pandžića mnogo se promijenilo, Pandžić je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio da je mnogo više ostavljeno knjiga nego se mislilo te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Vjerojatno je nešto ostavio i konventualcima u crkvi sv. Frane na obali, gdje je bio pokopan, premda im nije oporučno ostavio građu.[14]
Judita (napisana 1501., objavljena 1521.), u versi haruacchi slozhena., religiozni je ep na hrvatskome jeziku i čakavskome narječju, nadahnut starozavjetnom junakinjom Juditom, onodobnim zbivanjima (osmanlijski prodor u hrvatske zemlje), a istodobno je i tumač kršćanskog svjetonazora. Marulić u Juditi spaja bibilijske motive zajedno s motivima kraja u kojemu živi (motiv kićenja splitskih žena u razdoblju u kojemu je on živio). Znameniti stih kojim je pisana Judita Marulić preuzima od starih poeta, a način pisanja od starohrvatskih pisaca, tzv. začinjavaca.
Suzana – biblijska poema u 780 stihova, na kraju djela spominje hrvatske knjige, a tematizira biblijsku priču babilonskojŽidovki lažno optuženoj za preljub.
Molitva suprotiva Turkom – pjesma u 172 dvostruko rimovanadvanaestercaprotuturske tematike, napisana između 1493. i 1500. godine. U pjesmi je skriven akrostihSolus Deus potes nos liberare de tribulatione inimicorum Turcorum sua potentia infinita, "Samo nas Bog, svojom svemoćnom rukom, može spasiti od nevolje naših neprijatelja Turaka", koji je otkrio Luko Paljetak. Pretpostavlja se da su na nj utjecali Juraj Šižgorić svojom Elegijom o pustošenju Šibenskog polja te srednjovjekovna pjesma Spasi, Marije, tvojih vjernih iz Tkonskog zbornika. Marulić je ovim djelom utjecao na ZoranićevePlanine u kojima pjeva ganku pastira Marula aludirajući na Turce, zatim na Petra Lučića i djelo Molitva Bogu protiv Turkom te na Primoža Trubara i djelo Pjesni zuper Turke.
Tuženje grada Hjerosolima – lamenti protuturske tematike.
Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, Utiha nesriće (dijaloška pjesma), Od uzvišenja Gospina, Svrh muke Isukrstove, Uredi duhovni, Stumačenje Kata – nabožne i moralističke pjesme.
Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira, Poklad i korizma – svjetovna poezija, pjesme posvećene sestri Biri.
Oficij Blažene Dive Marije, Od naslidovanja Isukarstova – prijevodi s latinskog, potonji iz izvornika Tome Kempenskog, De imitatione Christi.
Govoren'je svetoga Bernarda od duše osujene – dramski tekst.
dva pisma Katarini Obirtić – uz prozne dijelove u Juditi, jedini prozni hrvatski tekstovi.
Čten’je života i muke blaženoga i sfetoga Dujma – žića o životu sv. Dujma
Davidias ("Davidijada") religiozni je junačko-povijesniep u 14 knjiga sa 6765 heksametara. Ep je napisan po Vergilijevu uzoru u klasičnom latinskom jeziku, s nekim primjesama biblijskog i srednjovjekovnog latiniteta i posjeduje znatne umjetničke kvalitete. U djelu spaja biblijske (priča o kralju Davidu) i antičke motive, ali s izrazito kršćanskom tendencijom, pri čemu je cijelo djelo alegorija: David je Krist, a Šaul Židovi, a na kraju se djela nalazi ključ za otkrivanje analogije, Tropologica Davidias expositio. Prvi je put izdana kasne 1954. godine.
De institutione bene vivendi per exempla sanctorum ("Pouke za čestit život prema primjerima svetaca") – moralistički je spis biblijskoga i hagiografskog nadahnuća, zbirka poučnih pričica i anegdota, religiozno, moralno i poučno djelo u šest knjiga iz 1498. godine. To je njegovo u svijetu najprevođenije djelo, koje je za njegova života prevedeno čak i na japanski jezik, a tiskano je šezdesetak puta (četiri puta za života).
De ultimo Christi iudicio ("O posljednjem sudu Kristovu") – retorički najdotjeraniji Marulićev tekst, nastao oko 1520. godine, a prvi je put izdano 1901. godine.
De veteris instrumenti viris illustribus commentarium ("Sažeti prikaz slavnih muževa Starog zavjeta") – kompendij je Starog zavjeta iz 1517. godine, prvi put izdano 1901. godine.
Dialogus de Hercule a Christocolis superato ("Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili Kristovi štovatelji") – dijalog je nastao oko 1519. godine, a tiskan je 1524. godine. U dijalogu Pjesnik i Teolog raspravljaju o uporabi mitologije (Heraklo) i alegorije u pjesništvu. U posveti se Marulić divi Erazmu Roterdamskom.
Epistola Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. ("Pismo Marka Marulića Splićanina Hadrijanu VI.") – pismo je Hadrijanu VI. kao apel za uspostavu sloge među katoličkim vladarima da se zajedno odupru Turcima.
Evangelistarium ("Evanđelistar") – sustavna je moralistička rasprava u sedam knjiga, nastala u razdoblju od 1480. do 1500. godine, tiskana šezdesetak puta. U djelu se govori o etičkim načelima i moralnim dužnostima kakva se očekuju od jednog kršćanina, a temelj su tri kreposti: vjera, nada i ljubav.
Repertorium ("Repertorij"), Multa et varia ("Sve i svašta") – izvadci su iz Biblije te antičkih i humanističkih djela, prvi put tiskani 1998. godine.
Quinquaginta parabolae ("Pedeset prispodoba") zbirka je pripovjedaka iz 1510. godine posvećena Tomi Nigeru, a uzor su novozavjetne priče.
Vita divi Hieronimi ("Život sv. Jeronima") – djelo iz 1507. godine, a prvi je put izdana kasne 1994. godine. Priložena mu je polemička rasprava protiv onih koji tvrde da je sveti Jeronim bio Talijan.
Marci Maruli eiusdem Epigrammata ("Epigrami", poznatiji kao "Glasgowski stihovi") – ciklus 141 epigrama nastajao kroz dulje vrijeme, otkriven tek 1995. godine u prijepisu, Hunterovom kodeksu u Glasgowu, a na hrvatski preveden i objavljen 1999. godine, zanimljiv zbog svojih počesto vulgarnih tema, inspiriranima Katulom i Ovidijem
Marulić je pisao i druge latinske pjesme: elegije, epigrame, poslanice, stihovane svetačke životopise, himne, čak i ljubavne pjesme. Poznate su pjesme Carmen de doctrina u osamdesetak izdanja te Hymnus ad deum.
Psichiologia de ratione animae humanae ("Psihologija o temelju ljudske duše") – djelo je samo sačuvanog naslova iz popisa Marulićevih radova u Natalisovom popisu Marulićevih radova u knjizi Vita Marci Maruli Spalatensis. Prema tomu sadržava prvo spominjanje termina psihologija u književnim izvorima,[15] dakle čak šezdesetak godina prije njemačkogfilozofa Rudolfa Gockela (Rudolf Goclenius, 1590. godine, rabeći grčki alfabet),[4] kojeg se u literaturi obično spominje kao tvorca navedenog pojma.
Quaestiones utriusque testamenti, de pace Italia carmen heroicum
Judita, na engleski (Henry R. Cooper Jr., 1991.), mađarski (István Lőkös, 1999.), talijanski (Luciana Borsetto, 2001.), francuski (Charles Béné, 2002.) i litavski (studenti kroatistike Sveučilišta u Vilniusu pod vodstvom Roberta Bebeka, 2007.).[16]
↑1"(...) javni gradski službenik u srednjovjekovnim dalmatinskim komunama."[18]
↑2 Talijani su "(...) za vrijeme okupacije Splita 1941. – 1943. Marulićevo ime na prednjoj strani postamenta prekrstili u Marco Marulo, a natpis na stražnjoj strani "Ivan Meštrović svoje djelo poklonio" potpuno izbrisali. Poslije rata u Socijalističkoj Jugoslaviji obnovljen je natpis Marko Marulić, ali ne i spomen Meštrovića na poleđini, već su na tom mjestu umetnuti stihovi Ujevićeve pjesme Oproštaj (...)".[19]
Colloquia Maruliana Godišnjak Književnog kruga Split za proučavanje Marulićeva stvaralaštva
Kuzmanić, Mario-Nepo. Splitski plemići, prezime i etnos, Split, 1998. ISBN953-163-106-9
Marulić, Marko. Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb, 2000.
Pandžić, Zvonko. Nepoznata proza Marka Marulića. O novootkrivenim i novoatribuiranim hrvatskim rukopisima. Zagreb, Tusculanae Editiones, 2009. ISBN978-953-95144-6-2
The National and University Library in Zagreb: Marko Marulić, ein europäischer Humanist – Marko Marulić, a European humanist. Ed. Ivanka Stričević. Zagreb 2021. (Exhibition catalogue Zentralbibliothek Solothurn, 2021). ISBN 978-953-500-207-9.
Holt, Ian David. Die Rezeption von Marko Marulić am Beispiel der Stadt Solothurn zur Zeit der Reformation und Konfessionalisierung. U: Colloquia Maruliana. 31, 2022. ISSN 1332-3431, 1848–9613 (Online).