Slojevi u rasponu od perma do jure na platou Colorado
Stratigrafija je grana geologije koja proučava slojeve i stvaranje slojeva. Koristi se uglavnom za proučavanje sedimentnih i uslojenih magmatskih stijena. Dijeli se na dva polja: litostratigrafiju i biostratigrafiju.
Gravura iz monografije Williama Smitha o identificiranju slojeva baziranom na fosilima.
Nicholas Steno ustanovio je teoretsku osnovu za proučavanje stratigrafije kad je postavio zakon superpozicije u svom radu iz 1669.
Stratigrafiju je prvi praktično primijenio William Smith,[1] koji je izradio prvu geološku kartu Engleske i prvi prepoznao značaj slojeva. Sljedeća značajna primjena stratigrafije bila je studija Georgesa Cuviera i Alexandrea Brongniarta o geologiji regije oko Pariza.
Kredni slojevi na Kipru, koji pokazuju sedimentno uslojavanje
Litostratigrafija ili litološka stratigrafija pruža najočitije vidljive slojeve. Bazira se na poređenju fizičkih razlika u slojevima. Slojevi se mogu pojaviti i vertikalno i bočno. Ključna stvar u stratigrafiji jest razumjeti kako nastaju geometrijski odnosi između slojeva stijena i šta te geometrije znače u pogledu sedimentarne sredine.
Hemostratigrafija proučava odnose elemenata u tragovima i izotopa u litološkim jedinicama.
Biostratigrafija ili paleontološka stratigrafija bazira se na fosilnim ostacima u stijenama. Slojevi s raštrkanih lokacija koji sadrže istovjetne fosile mogu se međusobno povezati u vremenu.