Dentova bolest
Dentova bolest je rijetko X-vezano recesivno nasljedno stanje koje zahvata proksimalne bubrežne tubule [1] bubreg. To je jedan od uzroka Fanconijevog sindroma, a karakteriziraju ga tubulska proteinurija, višak kalcija u mokraći, stvaranje kalcija kamena u bubregu, nefrokalcinoza i hronično zatajenje bubrega.
Dentova bolest | |
---|---|
![]() | |
Nefron bubrega bez jukstaglomerulskpg aparata | |
Specijalnost | Nefrologija, medicinska genetika |
Simptomi | Ekstremna žeđ]] u kombinaciji sa dehidracijom, što dovodi do čestog mokrenja
|
Komplikacije | Zatajenje bubrega |
Vrste | Dentova bolest 1, Dentova bolest 2 |
Uzroci | Nasljeđivanje |
Dijagnostička metoda | Genetičko testiranje |
Prognoza | Neizvjesna |
Frekvencija | ? |
"Dentova bolest" se često koristi za opisivanje čitave grupe porodičnih poremećaja, uključujući X-vezanu recesivnu nefrolitijazu sa zatajenjem bubrega, X-vezanu recesivnu hipofosfatemiju rahitis i japansku i idiopatsku niskomolekularnu proteinuriju..[2] Oko 60% pacijenata ima mutacije u genu CLCN5 (Dent 1), koji kodira hlorid/protonski antiporter specifičan za bubrege, a 15% pacijenata ima mutacije u genu OCRL1 (Dent 2).[3]
Znakovi i simptomi
Dentova bolest često proizvodi sljedeće znakove i simptome:[4]
- Ekstremna žeđ u kombinaciji sa dehidracijom, što dovodi do često mokrenje
- Nefrolitijaza (kamen u bubregu)
- Hiperkalciurija (visok kalcij u mokraći - >300 mg/d ili >4 mg/kg dnevno sa normalnim nivoom kalcija u krvi/serumu)
- Aminoacidurija (aminokiseline u urinu)
- Fosfaturija (fosfat u urinu)
- Glikozurija (glukoza u urinu)
- Kaliureza (kalij u urinu)
- Hiperurikozurija (prekomjerne količine mokraćne kiseline u urinu)
- Poremećaj acidifikacije urina
- Rahitis
U studiji na 25 pacijenata sa Dentovom bolešću,[5] 9 od 15 muškaraca i jedna od 10 žena imali su završnu bolest bubrega do 47. godine.[6]
Genetika
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c7/X-linked_recessive.svg/220px-X-linked_recessive.svg.png)
Dentova bolest 1
Dentova bolest je X-vezani recesivni poremećaj. Muškarci su skloni ispoljavanju simptoma u ranoj odrasloj dobi sa simptomima kamenca, rahitisa ili čak sa zatajenjem bubrega u težim slučajevima. .[4]
Kod ljudi gen CLCN5 nalazi se na hromosomskoj poziciji Xp11.22 i ima kodirajuću sekvencu od 2238 bp koja se sastoji od 11 egzona na 25 do 30 kb genomske DNK i kodiraju protein od 746 aminokiselina.
CLCN5 pripada porodici gena hloridnih kanala reguliranih naponom (CLCN1-CLCN7, CLCKa i CLCKb) koji imaju oko 12 transmembranskih domena. Ovi hloridni kanali imaju važnu ulogu u kontroli ekscitabilnosti membrane, transepitelnog transporta i mogućeg ćelijslkog volumena.[7]
Mehanizmi pomoću kojih disfunkcija CLC-5 dovodi do hiperkalciurije i druge karakteristike Dentove bolesti tek treba da se razjasne. Identifikacija dodatnih CLCN5 mutacija može pomoći u ovim studijama.[8]
Dentova bolest 2
Dentovba bolest 2 (nefrolitijaza tip 2) povezana je sa genom OCRL.[9][10] I Loweov sindrom (okulocerebrobubrežni sindrom) i Dentova bolest mogu biti uzrokovani skraćenim ili misens mutacijama u OCRL.
Dijagnoza
Dijagnoza se zasniva na genetskoj studiji CNCL5 gena.
Tretman
Do danas nije poznato dogovoreno liječenje Dentove bolesti i nijedna terapija nije formalno prihvaćena. Većina mjera liječenja su potporne prirode:
- Tiazid diuretici (tj. hidroklorotiazid) su uspješno korišteni u smanjenju izlučivanja kalcija u urinu, ali je poznato i da uzrokuju hipokalemija.
- Kod pacova sa diabetes insipidus, tiazidni diuretici inhibiraju kotransporter NaCl u distalnoj izuvijenoj tubuli bubrega, što indirektno dovodi do manje vode i rastvorenih tvari koje se isporučuju u distalnu tubulu.[11] Poremećaj transporta Na u distalnoj izuvijanoj tubuli izaziva natriurezu i gubitak vode, dok povećava reapsorpciju kalcija u ovom segmentu na način koji nije povezan sa transportom natrija.
- Amilorid također povećava reapsorpciju kalcijuma u distalnim tubulama i koristi se kao terapija za idiopatsku hiperkalciuriju.
- Kombinacija 25 mg hlortalidona plus 5 mg amilorida dnevno dovela je do značajnog smanjenja kalcija u urinu kod pacijenata s Dentovom bolešću, ali je pH urina bio "značajno viši kod pacijenata s Dentovom bolešću nego kod onih s idiopatskom hiperkalciurijom (P < 0,03), a supersaturacija mokraćne kiseline je posljedično bila niža (P <0,03)“.[12]
- Za pacijente sa osteomalacijama, korišteni su vitamin D ili derivati, sa očiglednim uspjehom.
- Neki laboratorijski testovi na miševima sa oštećenjem tubula uzrokovanim CLC-5 pokazali su da je dijeta sa visokim sadržajem citrata sačuvala funkciju bubrega i odgođen napredak bolesti bubrega.[13]
Historija
Dentovu bolest su prvi opisali Charles Enrique Dent i M. Friedman 1964. godine, kada su prijavili dva nepovezana britanska dječaka sa rahitisom povezanim s oštećenjem bubrežnih tubula koje karakterizira hiperkalciurija, hiperfosfaturija , proteinurija i aminoacidurija.[14] This set of symptoms was not given a name until 30 years later, when the nephrologist Oliver Wrong more fully described the disease.[5]Wrong je studirao sa Dentom i odlučio da bolest nazove po svom mentoru.[15]
Reference
Vanjski linkovi
- Genetic Hypercalciuria
- Dent disease on Orphanet Arhivirano 15. 12. 2007. na Wayback Machine
Šablon:Urođene malformacije urinarnog sistemaŠablon:Kanolopatije