Cesare Maldini

Rođen je u Trstu. Njegov sin Paolo jedno vrijeme bio je igrač s najviše nastupa za reprezentaciju Italije (sada je treći, iza Buffona i Cannavara). Njegovi unuci Christian^[3] i Daniel^[4] igrali su u omladinskim kategorijama Milana, a Daniel je uvršten u prvi tim u sezoni 2020/21.

Počeo ju je 1952. u Triestini, a 1954. prešao je u Milan, u kojem je imao dosta uspjeha i na domaćem i na međunarodnom planu, odigravši 347 utakmica i postigavši tri gola.

Kao igrač osvojio je četiri prvenstva Italije i jedan Kup evropskih šampiona s Milanom, u kojem je pet godina bio i kapiten.^[5][6] Godine 1966. prešao je u Torino na jednu sezonu, nakon koje je i završio igračku karijeru.^[4][6]

Za A-reprezentaciju nastupio je 14 puta od 1960. do 1963, a posljednje dvije godine bio je i kapiten^[7], ali je bio manje uspješan nego u Milanu. Debitirao je 6. januara 1960. u pobjedi 3:0 protiv Švicarske^[7], a kasnije je učestvovao na SP 1962, na kojem je Italija kontroverzno eliminirana iako je sam Maldini izabran u najbolju ekipu prvenstva zbog dobrih nastupa.^[4][8]

Nakon završetka igračke karijere postao je trener. Novu karijeru počeo je 1970. kao pomoćnik Nerea Rocca u Milanu, u kojem je nakratko bio i glavni trener između 1972. i 1974, osvojivši Italijanski kup i Kup pobjednika kupova 1973, a malo je nedostajalo da osvoji i prvenstvo te godine. Kasnije je trenirao Foggiu (1974–1976), Ternanu (1976–1977) i Parmu (1978–1980), koja se tada takmičila u Serie C1 (3. ligi) i kojoj je Maldini pomogao da uđe u Seriju B.^[2][4]

Od 1980. do 1986. bio je jedan od pomoćnika selektora Italije Enza Bearzota, uključujući i nastup na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španiji, koje je Italija i osvojila.^[2][4][9]

Godine 1986. postao je selektor italijanske reprezentacije U-21, u kojoj je ostao 10 godina i s kojom je osvojio rekordne tri uzastopne titule na evropskim prvenstvima (1992, 1994, 1996).^[10] Fabio Cannavaro, Gianluigi Buffon i Francesco Totti, članovi pobjedničke ekipe s prvenstva 1996, kasnije su osvojili i seniorsko SP 2006. u Njemačkoj. Također je bio selektor italijanske olimpijske reprezentacije na OI 1992. i 1996.^[2][9]

Nakon uspjehâ s mladom reprezentacijom Maldini je 1996. preuzeo i A-reprezentaciju Italije zamijenivši Arriga Sacchija. Odmah ju je uspio odvesti na SP 1998. u Francuskoj pobijedivši Rusiju u razigravanju.^[9] Uprkos tome što se Italija mučila u kvalifikacijama, italijanski mediji i navijači imali su velika očekivanja od reprezentacije za SP 1998, koja je imala jaku odbranu i nekoliko vrlo dobrih napadača na vrhuncu karijere, kao što su Christian Vieri, Alessandro Del Piero i Filippo Inzaghi. Cesareov sin Paolo bio je kapiten ekipe.^[11]

Italija je žrijebom svrstana u grupu B sa Čileom, Kamerunom i Austrijom. Azzurri su bili pobjednici grupe remiziravši sa Čileom 2–2 u prvoj utakmici^[9] i pobijedivši Kamerun s 3:0^[12] i Austriju 2–1^[13]. U osmini finala savladana je i Norveška s 1:0^[14], čime je Italija osigurala nastup u četvrtfinalu protiv domaćina, Francuske. Nakon remija bez golova Francuska je eliminirala Italiju boljim izvođenjem penala^[15] i na kraju osvojila i titulu svjetskog prvaka.

Maldini je dao ostavku nakon prvenstva usljed žestokih kritika u italijanskim medijima na račun njegove navodne ultraodbrambene i "staromodne" taktike nadahnute catenacciom, koja je uključivala tradicionalnu odbrambenu liniju sa sistemom "čovjek na čovjeka", kao i libera.^{[9][11][16][17][18]} Također je kritiziran zbog izostavljanja Gianfranka Zole iz reprezentacije i oklijevanja da zajedno u napad stavi kreativne napadače Roberta Baggia i Del Piera, odabravši umjesto toga da budu zamjena jedan drugome u drugom poluvremenu;^[9][11][19] ove kontroverzne zamjene uspoređene su s onima koje je vršio Ferruccio Valcareggi na SP 1970, kad su jedan drugog mijenjali Sandro Mazzola i Gianni Rivera.^[20]

Nakon što je 2001. kratko vodio Milan kao privremeni trener, u januaru 2002. postao je selektor reprezentacije Paragvaja.^[21] Njegovo imenovanje uzrokovalo je neke kontroverze zato što domaći treneri nisu dobili priliku (to je izazvalo neuspješan pokušaj sindikata trenera da isposluje da Maldini bude deportiran zbog kršenja propisa o imigraciji) i što je Maldini slabo govorio španski jezik. Uprkos tome, imao je podršku zvijezde reprezentacije, golmana Joséa Luisa Chilaverta, kao i još nekolicine starijih igrača.^[22] Preuzeo je ekipu koja se već plasirala na SP 2002. u Južnoj Koreji i Japanu, postavši sa 70 godina najstariji selektor na tom prvenstvu (njegov sin Paolo bio je kapiten italijanske reprezentacije na istom prvenstvu).^[4]

Iako Chilavert zbog ranije suspenzije nije mogao nastupiti u prvoj utakmici, Paragvaj se uspio plasirati dalje iz grupe B nakon remija 2:2 s Južnoafričkom Republikom^[23], poraza 1–3 od Španije^[24] i pobjede istim rezultatom protiv Slovenije^[25]. U osmini finala Paragvaj je izgubio 0:1 od kasnijeg finalista, Njemačke, i to golom Olivera Neuvillea u 89. minuti.^[26]

Po završetku SP-a 2002. Maldini se vratio u Milan, gdje je radio kao skaut za talente.^[27] Kasnije je radio i kao sportski analitičar za beIN Sports, a 2012. i za Al Jazeeru, s Alessandrom Altobellijem.^[4]

*Evropska takmičenja uključuju Kup evropskih šampiona i Kup pobjednika kupova.

Commons ima datoteke na temu: Cesare Maldini

• Cesare Maldini Arhivirano 5. 5. 2016. na Wayback Machine na figc.it (it)
• Cesare Maldini Arhivirano 4. 3. 2016. na Wayback Machine na Enciclopediji del Calcio (it)
• Cesare Maldini na MagliaRossonera.it (it)
• Cesarea Maldini na eu-football.info (en) (ru) (cs)

Prethodi:	Kapiten AC Milana 1961–1966.	Slijedi:
Francesco Zagatti		Gianni Rivera